Korov, ili protiv književnosti

Do mene je ovih dana stigla neobična, zapravo izvrsna knjiga koja se zove Korov, ili protiv književnosti. Ovo je dnevnik s putovanja, skup neobaveznih usputnih bilješki. Njegov se tekst kreće u svim smjerovima, upravo onako kako je i putovao. A to u slučaju ovoga putnika i nije malo: u toku dvije godine, počevši od jula 2016, Pogačar je putovao 86 puta i obišao 68 gradova. Usput je zapisivao duhovite i lucidne zabilješke o onome što mu se događa, što misli, opservacije o knjigama koje je čitao, i o svemu drugome što ga se u trenutku bilježenja ticalo. U pitanju je, rekao bih, knjiga kraja jedne epohe. Vrijeme velike slobode i vrtoglavih pokreta u prostoru možda ostaje iza nas, svijet se usporio i tako će biti neko vrijeme. Tako će sigurno biti za naših života. Već osjećam nostalgiju za svijetom koji knjiga Marka Pogačara opisuje.

Semezdin Mehmedinović, Žurnal

Temelj mog svijeta je fragment, stoji u novoj knjizi Marka Pogačara, koja predstavlja onu vrstu štiva do kojeg s godinama neminovno dolaze veliki pisci, i to u prvom redu oni okrenuti od poslednje rečenice Volterovog Kandida i za današnje vreme previše lake – i previše neozbiljne – „vrtlarske strategije” spram života. Formalno se naslanjajući na putopisna i mikroesejistička rešenja, Korov nas u kratkim zapisima vodi kroz granice, vremensko-prostorne otiske kulturne istorije i lične čitalačke impulse, uz refleksije o gradovima, tekstovima, filmovima i jednog tihog saputnika po imenu smrt.