Slijepa karta

Pored reputacije jednog od najboljih regionalnih pesnika, Marko Pogačar važi i za pasioniranog globtrotera. Ova knjiga putopisnih eseja svedočanstvo je o tome kako su hiljade kilometara i bezbroj meridijana koje je obišao, ostavili dubok i intenzivan trag u njegovom iskustvu i stvaralaštvu. Doživljaje i meditacije na temu specifičnosti različitih kultura, Pogačar je ovde oblikovao svojim jedinstvenim i upečatljivim poetskim jezikom, koji se krajnje komotno oseća i u prozi. Marko Pogačar, prepoznatljiv po svojim šarenim havajskim košuljama koje ga uvek prate u pustolovinama, predočava vam ritam, mirise i ljude sa ulica Berlina, Bruklina, Tbilisija, Majorke, Pekinga, Dakra…

Pogačar je darovit, književno pismen, socijalno i politički osviješten pisac. Pritom i dovoljno mlad da ga ne zanima ironijska distanca kao poza.

Teofil Pančić, Globus

U takozvane ove putopise ulila se hermetična sublimnost njegovog poetskog jezika, sraz Jugotona (koji) gori! i Boga (koji) neće pomoći, pokretna antipohvala nomadizmu, krusederska prozivka buržoazije diljem globa, dekonstrukcija pulsirajućeg, živog sveta na jezik i na govna, na označitelja i na naš nevidljivi nus-produkt. Slijepa karta (nema karta), zavera putujućeg kartografa koji praznini vraća (svoj/njen?) odraz. Kao da je i ovde načinjen korak dalje, u gorčinu zrelosti, ali bez pomirenja sa zatečenim, svakako bez predaje.

Saša Ćirić, Novosti

Pogačareva istraživanja teksta i jezika nemaju granica, niti ikada igraju samo na sigurnom terenu. Pogačar je od onih umjetnika koje ne zanimaju utabane staze, trendovi i široka čitateljska publika, niti pisanje po špranci u kojoj je jednom nešto dobro uspjelo. Njegovo je pisanje putovanje u nepoznato, a putovanje i jest u osnovi njegove nove knjige.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list

Putopisna proza Marka Pogačara u okvirima naše novije književnosti netipično je i nesvakidašnje djelo. Najprije stoga što Pogačar svoju on the road prozu ne postavlja u klasične okvire putopisnog žanra, već se cijelim tokom ove knjige bori i prepliće s nekoliko različitih pripovjednih ili pričajućih oblika. Putopis je, kao nekakav noseći stub ove knjige, prožet i esejističkim digresijama, i dnevničkim zapisima, i autofikcionalizacijom autorove biografije i putovanja, a sve to ispisano pjesničkim jezikom, ispunjenim simboličkim i slikovitim perspektivama viđenja svijeta.

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje