Andre Breton (1896-1966) bio je francuski pesnik, pisac i najznačajniji teoretičar nadrealizma. Rođen je 19. februara 1896. u Tinšebreu u Normandiji, u porodici žandarma Luja-Žistena Bretona. Detinjstvo provodi u Pantenu, školuje se u liceju Šaptal gde otkriva dela Šarla Bodlera i Žorisa-Karla Uismansa. Uprkos roditeljskim željama da postane inženjer, Breton pokazuje rano interesovanje za književnost i objavljuje prve pesme u školskom časopisu.

Početkom 1914. šalje nekoliko pesama u stilu Stefana Malarmea časopisu La Falanž, koji je vodio simbolistički pesnik Žan Roajer. Ovaj ih objavljuje i povezuje Bretona sa Polom Valerijem, što će biti jedno od prvih značajnih književnih poznanstava mladog pesnika.

Tokom Prvog svetskog rata radi kao bolničar, gde se upoznaje sa psihoanalizom kroz dela Sigmunda Frojda. Ovo iskustvo značajno će uticati na njegov budući rad i teoretske postavke nadrealizma. U Nantu 1915. godine sreće Žaka Vašea, čiji će uticaj biti presudan za njegovo kasnije stvaralaštvo. Vaše mu suprotstavlja Alfreda Žarija i koncept „Umora (bez h)”, što će značajno uticati na Bretonovo razumevanje humora i apsurda.

Po povratku u Pariz 1917. godine upoznaje Luja Aragona i Filipa Supoa, s kojima će biti u središtu avangardnih književnih pokreta. Posebno značajan je susret sa Supoom koji mu otkriva Maldororova pevanja Lotreamona, delo koje će imati ogroman uticaj na nadrealističku estetiku.

Godine 1919. sa Supoom eksperimentiše sa automatskim pisanjem, što rezultira delom Magnetna polja, prekretnicom u razvoju nadrealističke književnosti. Iste godine pokreće časopis Književnost sa Aragonom i Supoom. Ovaj časopis će postati ključna platforma za razvoj novih književnih ideja i eksperimenata.

Nakon kratkog angažmana u dadaističkom pokretu sa Tristanom Carom, od kojeg je očekivao radikalnu transformaciju umetnosti, Breton se razočaran udaljava i 1924. objavljuje Prvi manifest nadrealizma, kojim zvanično utemeljuje nadrealistički pokret. U Manifestu definiše nadrealizam kao „čist psihički automatizam kojim se želi izraziti stvarno funkcionisanje misli... bez ikakve estetske ili moralne preokupacije”.

Osniva časopis Nadrealistička revolucija, a 1927. godine sa nekoliko drugih nadrealista pristupa Komunističkoj partiji Francuske. Međutim, njegov odnos sa partijom biće buran i završiće se razlazom zbog nemogućnosti pomirenja umetničke slobode sa partijskom disciplinom.

Godina 1926. ključna je u Bretonovom životu – tada upoznaje Nađu, misterioznu ženu koja će inspirisati njegovo najpoznatije delo Nađa (1928). Ovo delo predstavlja jedinstvenu mešavinu autobiografije, fikcije i teorijske misli, istražujući koncept „objektivne slučajnosti”, koji će postati jedan od temelja nadrealističke filozofije. Slično delo Luda ljubav (1937) nastaje nakon susreta sa Žaklin Lambom, s kojom će dobiti ćerku Zoru.

Tokom tridesetih godina objavljuje Drugi manifest nadrealizma (1930) i organizuje međunarodne nadrealističke izložbe kojima nadrealizam dobija globalni uticaj. Godine 1938. putuje u Meksiko gde se susreće sa Lavom Trockim, Fridom Kalo i Dijegom Riverom. Sa Trockim piše manifest „Za nezavisnu revolucionarnu umetnost”, zalažući se za slobodu umetničkog izraza nasuprot staljinističkom diktatu socijalističkog realizma.

Drugi svetski rat provodi u egzilu u SAD-u, gde sa Marselom Dišanom pokreće časopis VVV. U Njujorku 1943. upoznaje svoju buduću suprugu Elizu Bindorf, inspiraciju za delo Arkanum 17 (1945), u kojem spaja lične i političke teme sa ezoterijskim simbolizmom.

Po povratku u Francusku 1946. godine nastavlja sa nadrealističkim aktivnostima, organizujući izložbe i objavljujući značajna dela poput Antologije crnog humora. Njegov koncept „crnog humora" postaje važan element nadrealističke estetike i značajno utiče na razvoj modernog humora.

U poslednjim godinama života aktivno se bavio politikom, potpisujući „Manifest 121” protiv rata u Alžiru. Njegov politički angažman uvek je bio povezan sa borbom za umetničku i ličnu slobodu.

Andre Breton umire 27. septembra 1966. godine u Parizu. Na njegovom grobu na groblju Batinjol uklesan je epitaf „Tražim zlato vremena”, koji simbolično sažima njegovo životno traganje za istinskom poezijom, ljubavlju i slobodom. Bretonov uticaj na kulturu 20. veka je ogroman – ne samo kao vođe nadrealističkog pokreta, već i kao mislioca koji je redefinisao odnos između umetnosti, politike i svakodnevnog života.

 

Dela:

1919: Mont de piété
1920: Les Champs magnétiques (sa Filipom Supoom)
1924: Manifest nadrealizma (Manifeste du surréalisme)
1924: Poisson soluble
1928: Nađa (Nadja)
1931: L'Union libre
1932: Spojeni sudovi (Les Vases communicants)
1934: Point du jour
1934: L'Air de l'eau
1937: Luda ljubav (L'Amour fou)
1940: Antologija crnog humora (Anthologie de l'humour noir)
1942: Fata Morgana
1943: Pleine marge
1945: Arkanum 17 (Arcane 17)
1947: Ode à Charles Fourier
1948: Martinique charmeuse de serpents
1949: La Lampe dans l'horloge
1952: Razgovori (Entretiens)
1955: Farouche à quatre feuilles