Augusto Roa Bastos (1917–2005) paragvajski je romanopisac i pisac kratkih priča. Rođen je kao sin Brazilca i Guaraní-Indijanke. Kao tinejdžer borio se u Ratu za Chaco između Paragvaja i Bolivije. Kasnije je radio kao novinar, scenarist i profesor. Najpoznatiji je po svojem složenom romanu "Ja, Vrhovni" (špa. Yo el Supremo), za koji je dobio nagradu „Miguel de Cervantes“ 1989, najprestižniju nagradu za knjige na španjolskom jeziku. Tema knjige je život diktatora dr. Joséa Gaspara Rodrígueza de Francie, koji je vladao Paragvajem željeznom šakom i s puno ekscentričnosti od 1814. do smrti 1840. To je jedno od najvažnijih dela o diktaturi. Život i pisanje Roa Bastosa obeležila su iskustva s diktatorskim vojnim režimima. Godine 1947. bio je prisiljen na izgnanstvo u Argentinu, a 1976. pobegao je iz Buenos Ajresa u francuski Tuluz u sličnim političkim okolnostima. Većinu svojih dela napisao je u egzilu, ali to ga nije omelo da žestoko analizira paragvajske socijalne i povesne probleme u svom radu. Pisao je na španskom, koji je s vremena na vreme jako nadopunjen s rečima iz jezika guarani (glavni paragvajski autohtoni jezik). Roa Bastos registrovao je paragvajske mitove i simbole u baroknom stilu poznatom kao magični realizam. U Francuskoj je okupljao paragvajsku intelektualnu elitu, koja se protivila diktaturi paragvajskog predsednika Alfreda Strosnera. Roa Bastos bio je kasniji predstavnik u preporodu latinoameričkog književnog pokreta. Poznate su mu zbirka priča "El trueno entre las hojas", romanom "Hijo de hombre" kao i brojni drugi romani, kratke priče, pesme i scenariji.