Karl Levit (Karl Löwith) bio je jedan od najznačajnijih nemačkih filozofa 20. veka, čiji je rad presudno uticao na razumevanje istorije, sekularizacije i odnosa između čoveka i prirode. Kao student Edmunda Huserla i Martina Hajdegera, formirao se u krugu egzistencijalne fenomenologije, ali je kasnije razvio kritički otklon prema savremenoj filozofiji, posebno prema istorizmu. Zbog svog jevrejskog porekla bio je primoran da napusti Nemačku 1934. godine, boraveći u Italiji, Japanu i Sjedinjenim Državama, pre nego što se 1952. vratio u Hajdelberg. Njegovo najpoznatije delo, „Svetska istorija i događanje spasa“ (Meaning in History), postavlja tezu da je moderna filozofija istorije zapravo prikrivena teologija, odnosno da su savremeni koncepti napretka samo sekularizovani hrišćanski eshatološki modeli. Levit je kritikovao modernu opsednutost istorijom kao prostorom smisla, zagovarajući povratak antičkom razumevanju kosmosa i prirode koja je ravnodušna prema ljudskim težnjama. Njegova studija o prelazu sa Hegela na Ničea, „Od Hegela do Ničea“, smatra se neprevaziđenom analizom duhovne krize 19. veka i raspada klasičnog nemačkog idealizma. Kroz čitav svoj opus, Levit je ostao dosledan skeptik prema ideološkim konstrukcijama istorije, tražeći čovekovo mesto u svetu koji nadilazi istorijske i političke okvire.