Književna pretpremijera: ROMAN BOJANA SAVIĆA OSTOJIĆA “NIŠTA NIJE NIČIJE”, Kontrast izdavaštvo, 11/2020.
LEŠINARSKI KRUG I POREZ NA ODUZETU VREDNOST
Ima tome dosta — još je bio aktuelan „fond Dejana Mihailovića“ — Laki i ja se dogovorismo da se nađemo na Kaleniću oko jedanaest i počistimo šta je preostalo. Kako sam podlac, na pijaci sam bio već u pola deset. Jednostavno, kad sam u društvu na pijaci, nesposoban sam da vidim bilo šta. Svu energiju trošim na ponašanje. Kad sretnem poznato lice među tezgama, osim ako je neki prodavac u civilu, odmah se udubim u najbližu tkaninu i sačekam da prođe, samo da se ne bih ponašao. Čak i kada sam odlazio na Kalenić sa Ćokom, iako sam uvek bio za dve tezge ispred nje, primetio sam kako pored prodavaca prolazim stidljivije, po robi preturam letimičnije i jedva čekam da se izgubim. Pritom se sve vreme osvrćem oko sebe, kao da sa mnom ne ide Ćoka nego ekipa kamermana. Nije ni čudo što je u takvim situacijama samo ona primećivala vredne stvari. Nisam želeo da prodavci nanjuše da je moj glas sposoban i da tepa. A kamoli da saznaju da sam kod kuće poznat kao „Ćole“.
Nikada nisam razumeo ljude koji zakazuju sastanke na pijaci. Nije li anomalija doći na pijacu u tačno određeno vreme? I kako se onda ponašati kad kasne oni koji su bili tako pametni da tamo zakažu sastanak? Ako ste mislili da ću stajati na obodu pijace i, čekajući, poslušno gledati prodavce kako ulaze i kupce kako izlaze s robom, prevarili ste se. U retkim slučajevima kada nisam mogao izbeći da pijaca bude mesto susreta, razvio sam naviku da dođem na Kalenić nekoliko minuta ranije, zatim pogledam na sat i, iznenadivši se što sam tako poranio, krenem odahnuvši u jedan pošteni krug pijacom. S vremenom sam počeo da dolazim sve ranije. Tako sam i tog jutra, rekordnih sat i po pre Lakija, stigao da obiđem i ispremećem sve tezge.
Među njima se našla i ona na kojoj sam sreo Mihailovićeve knjige. Za njom je ordinirala bezuba i inače nerazgovetna starica, koja se sada tako razgovetno i sočno svađala sa nekim kolegom.
— Sve što se dalo razgrabiti, razgrabilo se — rekoh tobože tužno Lakiju kad smo se u dogovoreno vreme našli u „Bukovskom“ — Možemo eventualno napraviti jedan lešinarski krug.
Taj krug, lešinarski jer se pravi tek oko jedan-dva, ume da iznenadi baš zato što se od svega dignu ruke. Kada se proredi gungula, znaju da niknu neizvikani prodavci, oni kojima se možda i pola sata ranije posrećilo kraj nekog kontejnera. U tom periodu se, po pravilu, na Kaleniću ređe sreće policija.
Ušli smo zajedno u pijacu iz Viške. Hodao sam, čas ispred, čas iza Lakija. Mogao sam da budem rasejan do mile volje i da me ne grize savest zbog toga. Laskao sam sebi da pred prijateljem i prodavcima ostavljam utisak mahera koji se ne uzbuđuje oko sitnica. Psiholozi će znati kako da klasifikuju taj sindrom asocijalnog mušterije.
Na sreću, ni na šta zabavno nismo naišli, inače bih se na licu mesta pretvorio u anksioznu šiparicu koja pada u histeriju zbog propuštene šanse. Odnekud iskoči knjiga “Od Kosova do Jadovna”, nad koju se moj prijatelј nadnese te, napomenuvši da je „od nje sve počelo“, izvadi pedeseticu. Kod starice koja je ponovo bila nema pazario je prvu knjigu Miroslave Otašević. Usledila su još dva-tri škarta za kojima se, budući da sam već upriličio patrolu, nisam ni osvrnuo. Sva je prilika, pomislih gledajući ga, da sam uz njega pekao zanat mušterije. Mada su mi prvi pokusi isparili iz glave, sigurno je da sam baš od Lakija pokupio taj odsečni ton, tu rečenicu od maksimalno tri sloga koja se izgovara svečano kroz nos, tako da posle nje može samo da usledi tajac: „Može!“ „Daj!“ „Pedeset!“… Najvažnija je, naravno: „Ne!“
I upravo takvim tonom počastio me je Laki kad je video da se naslanjam na tezgu sa raskupusanim sveskama.
— Šta će ti to?
Eto zašto treba ići sam na pijacu. Tada barem u glavi nema komentatora, pod čijim pogledom može da vam se učini da su sveske zaista prazne i iscepane i da je ponuda objektivno mršava i za lešinarski period.
*
Posle pijace, možda zato što se ne nabrstismo, umesto da ga se uljudno otarasim i ponovo otrčim na Kalenić, predložim Lakiju da svratimo u Nolitovu knjižaru u Maksima Gorkog. Unutra nas je dočekao red majki sa školskim priborom u rukama. Knjižara je bila u polumraku i iz nje se vio onaj neodgonetljivi vonj koji bi neki ljubazniji posetioci nazvali „šmek“. Na montažnim rafovima u prvom planu šarenili su se kalendari, čestitke, kancelarijski materijal i slične potrepštine. U pozadini, na policama, mogla su se nazreti, ali ne i pipnuti Nolitova izdanja. Da bi se došlo do njih, trebalo je protegnuti se i izvršiti sitne, ali ipak bučne modifikacije u enterijeru. I tako su se, dok smo Laki i ja rasklanjali dva ogromna stalka sa brošurama, na svaki pokret koji je stvarao škripanje mamice okretale slažući grimase.
U nekoliko redova dubokih polica vladale su, bez izuzetka, knjige iz devedesetih. Na rasprodaji su se, brat bratu, nalazile poslednjih deset godina. Našao se i poneki popularan uljez iz poslednje decenije, ali čisto da ne bismo pomislili da napolju traje 1995. JUS standard je definitivno pao na niske grane. Komplet od pet izabranih naslova Branimira Šćepanovića, uklјučujući i “Usta puna zemlјe”, stajao je 300 dinara. Nekoliko stariteta iz biblioteke “Sazvežđa” — ispod stotke. U tom opštem pražnjenju posle likvidacije, problem je bio što ni sniženo nije nikako htelo da plane.
Protegao sam se u uskom a izduženom pojasu iza kancelarijskog materijala i dohvatio eseje Borislava Radovića. Ova knjiga mi je, u svoje vreme, što će reći pre jedno deceniju, nešto značila. Hteo sam da uzmem jedan primerak, ali tesno složeni red ih je izbacio dve odjednom, nove-novcijate. Prelistah jednu letimice i momentalno je sklopih. Shvatio sam da bi bilo najbolјe da ne kvarim nekadašnji utisak. Dok sam je sklapao, pažnju mi je privuklo nešto potpuno drugo. Cena, pedantno ispisana na prvoj beloj strani.
Ne evra, dobro ste pročitali, dvadeset pet dinara. Sve sa PDVom. (Ili, ako tako više volite, porezom na oduzetu vrednost.) Pomislih u prvi mah da su cifre bajate. Ali u doba kad je knjiga izašla, u opticaju su, ako se ne varam, bile milijarde. Moram priznati da me precrtane cene uzbuđuju! Razume se, ako su izložene opadajućim redosledom. Gajim veliko poštovanje prema tom žanru pismenog cenjkanja u formi monologa kojim i ugledna prodavnica mušteriji daje do znanja da je u suštini pijaca. Osetio sam se kao u dobra stara vremena u podrumu knjižare Geca Kon, među knjigama iz poslednjih decenija dvadesetog veka. Na prvim stranama inflacija je dočarana tako verno i dirljivo da bi Narodna banka trebalo da ih čuva u svom muzeju, u okviru memorijalne zbirke “Devedesete”.
Mamice su se bile razišle. Laki je uspeo da nakupi nekoliko dobrih naslova. Doturih mu jedno “Rvanje bez reči”. Na to je samo klimnuo da bi se odmah potom obratio kasirki s pitanjem šta je preostalo od nekadašnjeg Nolitovog fonda.
Gospođa je govorila kao da je mesecima čekala da neko načne temu. Kako meni nikad ne zapadne tako štedra obaveštajka? Elem, saznali smo u biti ono što smo već znali: da je arhiva Nolita razgrablјena posle petog oktobra. Ali prodavačica nam je, pokazavši se kao veoma susretljiva kustoskinja, pobliže objasnila šta znači „razgrabljeno“. Naime, posle terevenki, prijatelјi tadašnjeg gazde, mahom mafijaši, odnosili su arhivske primerke u kutijama. Sva je prilika da tih večeri nije bilo žena, pa su ih prelistavali od dosade kad popiju sve. A kako to već biva, kad je izbio fajront, poželeli su da ih dovrše, pa im je gazda lepo dozvolio da ih ponesu kući. Možda ih još čitaju? Ne usudih se da upitam. Zbog toga se, nastavila je prodavačica, veliki deo fonda i danas može naći na ulicama, sa izuzetkom „jednog čuvenog trenera bibliofila“. Za njega je poznato da je knjige spasavao. Spasavao? Prodavačicin mig navodim u obliku perifraze jer pre toga za ime dotičnog, navodno veoma poznatog trenera, nisam nikad čuo.
Bio sam ljubomoran. Kako to da je Lakiju prodavačica izašla u susret, a mene je pre nekoliko godina, posle kudikamo ljubaznijeg pitanja, njena koleginica iz Nolitove knjižare u ulici Kralja Milana automatski izribala: „Jesam li rekla da nema više ništa u podrumu!“ Tako, izgleda, moraju da prođu oni koji nisu harizmatični na prvu loptu. Dok su njih dvoje vodili razgovor, vrpoljio sam se kao dete čija se mama zapričala u apoteci. Rastreseno sam prebirao po višim rafovima, gde je bilo i nekih novijih izdanja. I tad naiđem na knjigu Ognjena Spahića, “Puna glava radosti”, u nedavnom izdanju crnogorske Nove knjige. Prijatno se iznenadim. U knjižari je malo šta bilo mlađe od pedeset godina. Možda je knjizi nešto falilo? Možda je nekom posetiocu slučajno ispao primerak? Poslednje nagađanje, da možda ima fioku i u njoj pljosku viskija, takođe se pokazalo jalovim. Knjiga je bila prava.
— Imate sreće — dobaci mi prodavačica — ta knjiga vam je na specijalnom popustu.
Otvorih prvu stranu dok se domaćica laćala šifrarnika. Unutra su stajale četiri cene. Pored početne od 1750 dinara bila je navedena drugoplasirana (875) pa treća od 600. Sve tri su bile precrtane blago, tačno onako kako volim. Ispod njih je stajala poslednja, netaknuta, konačna: 350 dinara.
Šta sam drugo mogao da zaključim? Dakle, kad se crnogorske cene nađu na „specijalnom popustu“, to znači da se za jednog Spahića može kupiti pet Branimira Šćepanovića ili deset Borislava Radovića, koji je, kako smo videli, takođe snižen, sa nepristupačnih 40 dinara po primerku. Ukratko, jedno crnogorsko izdanje za deset jugoslovenskih. I to ne računajući probijanje kroz gvozdene stalke za brošure! Za šta biste se vi odlučili? Zlobno se smeškajući, odlažem Spahića. U narednih mesec dana — ma šta govorim? u narednih deset godina! — ne da ga niko neće ne pazariti nego ga neće ni pomeriti s mesta.
Ipak me je pritom grizla savest. Da sam samo mogao da iscepam stranicu sa cenama…
Prodavačica je svoju ispovest privodila kraju. U svoje vreme bila je zaposlena u Nolitovoj arhivi. Ali nastavila je da se vredno zauzima oko nje i kad je firma ušla u fazu dezintegracije. Od trenutka kad su je prebacili u knjižaru, ruke su joj bile vezane. Posle dosta vremena, u poslednjih pet godina, uspela je nekako da promoli nos u fond. Ispostavilo se da su sve odneli. Ko? „Oni“. Bio je to šlagvort za melanholičnu špicu.
— U ovom trenutku Nolit ne postoji ni kao pravni subjekt. Prostorije u kojima se čuvao fond rasprodate su ili date u zakup. A mi rasprodajemo poslednje primerke koji su ostali u knjižarama.
Na to nam je, što je bio vrhunac žalopojke o razbaštinjenju, pružila izdanje „Katalog Nolit, 1979–1989“.
— Tu se možete obavestiti o svim izdanjima u najbogatijoj Nolitovoj deceniji. A i prilično je pristupačan.
Na prvoj beloj strani pisalo je 2,-.
— Slovima, dva dinara — glupavo provalih. Odrasli nisu reagovali. Shvativši da bi bilo bolje da što pre odemo, Laki, oduvek snalažlјiviji u cenjkanju od mene, uze katalog i obliza se. Odjednom preobražen u kamiondžiju, upita, ne trepnuvši:
— A mogli biste onda i da nam ga poklonite?
*
Ne, moj prijatelj me je opet ostavio bez teksta. Kad smo se našli u Maksima Gorkog, morao sam da mu odam poštu. S druge strane sam ga sažaljevao. Premda poštujem sve manije u vezi sa papirom, nikada nisam imao fetiš prema katalozima. Slutio sam da će već sutradan osvanuti na ulici. Laki je često govorio kako nije toliki hrčak kao ja, da uzima samo šta mu je potrebno. Poverio mi je, između ostalog, da će se brže-bolje javiti tom „čuvenom treneru“, čim iskopa njegov broj telefona. Zašto ga ne bismo obišli zajedno?
Nađoh se u čudu pred tim predlogom, premda bi svakom normalnom bio primamljiv. O čemu bismo pričali sa čovekom? Ja ne umem da se ponašam među sportistima. Sigurno bih cupkao kao i sad, u knjižari: Laki bi pričao i pregovarao o ceni, a ja figurirao kao beskorisni, maloletni prišljamak. Nažalost, nemam vremena, odgovorih izgovarajući se nekim neodložnim poslom. Tek u društvu dvojice ništa od knjiga ne bih video, onako pomno kao kad sam sâm!
Na kraju Njegoševe, zastadosmo na stanici. Laki sede i otvori Katalog. Ja sam se vrpoljio stojeći. Želeo sam što pre da otrčim u svoj brlog na potkrovlju, da pobegnem od ponašanja. Tek tad primetih da nosi dva Radovića pod miškom.
— Ma jedan je za Kupindo! — reče i uskoči u dvadesetšesticu.
Iste večeri je na sajtu, zajedno sa naslovom “Od Kosova do Jadovna”, osvanuo i Katalog. Uz sve tri je stajala beleška: “U odličnom stanju, neotvaran“. Cena? Simboličnih dvesta.
__________________________________________________________________________
BOJAN SAVIĆ OSTOJIĆ (1983) objavio je pesničke knjige (Stereorama, Jeretički dativ, Prskalica), zbirke fragmenata (Aleatorij, Podli podli psalmi) i romane (Punkt, Nema oaze).
Preveo je trideset naslova sa francuskog. Osnivač je književnog časopisa Agon i Nezavisnih izdanja Knjižuljak.
Živi u Beogradu kao samostalni književni prevodilac.