”Put” i ”Božije dete” – Dva izuzetno mračna, ali odlična romana Kormaka Makartija

Postoje te neke neverovatno dobre knjige, koje su čak i nagrađivane, za koje nismo čuli. A, ako postoje takve knjige, onda sigurno postoje i takvi pisci. Jedan takav pisac je Kormak Makarti, koji na našim prostorima i nije nešto preterano popularan, ali zahvaljujući Kontrast izdavaštvu, i mi smo sada u mogućnosti da pročitamo njegove savršene priče koje su sve samo ne dosadne. Kormak Makarti je možda nekolicini poznat kao pisac romana Nema zemlje za starce po kome je rađen Oskarovski nagrađen film. Za sada tu su romani Put i Božije dete, ali koja je njihova radnja i koji prvo pročitati?

Roman Put napisan je sada već daleke 2006. godine a kod nas je preveden 2016. Ono što se može reći o zapletu ove knjige a da se budućim čitaocima ne pokvari iskustvo čitanja i ne otkriju bitni detalji je sledeće: nakon smrti svoje supruge, koja je odlučila da sebi oduzme život, njen muž i sin, koji do kraja romana ostaju neimenovani, kreću na dug, iscrpljujuć i beznadežan put. Ono što znamo o svetu u kom je roman smešten jeste da anarhija vlada, sve je potpuno opustošeno, i postoje samo dve vrste ljudi – dobri momci, kao što su naši protagonisti, koji idu ka jugu nadajući se da će tamo pronaći nešto što će im dati nadu da nastave da žive, i ljudi koji su odlučili da postanu kanibali i ubice kako bi preživeli u ovom postapokaliptičnom okruženju. Ono što nam sveznajući narator otkriva, a to je vrlo malo, je da je svet već dugi niz godina u ovom opustošenom sivilu. Sve što se na putu nalazi je pepeo, leševi na putu i u pokradenim i opustošenim kućama i prodavnicama. Voda je siva, nebo je sivo, svuda je pepeo. Broj ljudi koji protagonisti sreću na svom putu je mali, ali ne znajući ko su dobri a ko loši momci, dečak i sin se u potpunosti klone kontakta sa ljudima. Da li će stići na zacrtani jug ili ne, i na kakve sve prepreke nailaze na svom putu, koliko strahova preživljavaju ostaje vam da saznate kada pročitate ovo delo.

Stil pisanja pomalo podseća na Hemingveja, i to ne samo zbog manjka informacija o tome kako se svet pretvorio u to što jeste. Nemamo pojma da li se desila neka prirodna katastrofa, da li je izbio građanski ili svetski rat ili su ljudi do te mere uništili planetu i da su stvari krenule nizbrdo odatle. Sve što znamo je da na putu nema ničeg vrednog, nikom se ne može verovati i da likovi imaju ogromnu želju za preživljavanjem ali pradoksalno u isto vreme žele da su već umrli. Nada da će uspeti da stignu do juga biva poljuljana sa svakom snežnom ili kišnom noći provedenoj napolju, sa svakim susretom sa ljudima koji bi ih mogli ubiti, pojesti ili silovati. Iako je način pisanja dosta štur, i na taj način podseća na Hemingvejev (kratke rečenice bez nepotrebnih opisa, šturi dijalozi između oca i sina), i može se činiti malo monotonim na početku, vrlo brzo shvatamo da ovi ljudi, u ovim okolnostima više nemaju o čemu da pričaju. Osim uveravanja jedan drugog da neće umreti i uputstava šta da se radi u datoj nepredviđenoj situaciji, dijaloga je malo, što mnogo govori o tome kakav je odnos između oca i sina. Jasno nam je da se neizmerno vole i da neće preživeti jedan bez drugog, ali nam je takođe bolno jasno da u ovim okolnostima nema previše mesta za nežnosti, izlive ljubavi i klasičan odnos između roditelja i deteta.

Iako lično nisam fan Hemingveja i ne volim taj nedorečeni stil, moram da priznam da je Makartijeva verzija ovog stila daleko prijemčivija i prosto lepša za čitanje, uprkos bolnoj distopijskoj tematici. Iako se na putu ne dešava mnogo toga, neizvesnost i napetost koja je postignuta tim kratkim ali prodornim rečenicama je čista umetnost, i nije ni čudo što je roman nagrađen Pulicerom. Ovaj film ima i svoju filmsku adaptaciju, a trejler možete pogledati ovde.

Drugi roman je Božije dete, koje je originalno izdat mnogo ranije – čak 1973. godine. Iako je i tad pokupio sve najbolje kritike, on, nažalost, nije bio finansijski uspeh. Isto kao i u drugim romanima koje je Makartni izdao do tada, i u ovom romanu on istražuje pojmove ekstremne izolacije i nasilja koji prikazuju i simbolišu nažalost normalno ljudsko ponašanje. Žanr ovog romana je pre svega misterija, ali tu su i elementi horora i distopije.

Radnja ovog romana smeštena je u Tenesi u toku ’60-ih godina prošlog veka, a protagonista je dvadesetsedmogodišnji Lester. Iako glavni lik u romanu, vrlo je teško reći da li je Lester protagonista ili antagonista romana. On je izuzetno nasilan i opskuran lik, koga narator opisuje kao ’’Božije dete baš kao što smo i mi’’. Lester pokušava da živi jedan normalan život ali van društvenih normi – on je kao klinac ostao bez roditelja i doma što je razlog zbog koga on sve dublje i dublje tone u kriminal i degradaciju. Ono što će Lester uraditi u toku ovog kratkog romana definitivno nije za svakoga – potreban Vam je jak stomak da bi prešli preko svega nekrofilije i čedomorstva koje Makarti opisuje. Lesterov život se svodi na to da hoda okolo, skoro nevidljiv od strane društva, da posmatra ljude i automobilima dok imaju odnose i masturbira, ili će skupljati ženske leševe koje će voditi u svoju kolibu. Na koji način će se Lester izvući iz ove priče, i da li će uopšte, ostavljam za sve one koji će da uzmu ovaj roman u ruke.

Iako vrlo tmurna i teška priča za čitanje, Božije dete je napisano neverovatnim jezikom. On u svojim koricama ne krije samo tešku priču koja je tu samo da bi bila skandalozna – glavna tema romana je društveni pad individualca, i šta je ono što nas društvo učini da budemo (hteli to ili ne hteli) nakon odbačaja.

#PRESUDA: Koji roman čitati od ova dva? Pre svega, oba romana su zaista vredna, ali ukoliko ste slabi sa stomakom i ne volite da čitate teške i na neki način bolesne romane, onda je Put ipak taj koji je za Vas (iako je i ovaj roman dosta težak u neku ruku). Ako, pak, volite i malo drugačije i bizarnije priče, Božije dete će Vas sigurno zaintrigirati. Sami procenite da li će ovo biti romani koje ćete nositi na plažu ovog leta – oni su zaista kratki i mogu vrlo lako da se pročitaju, ali ako ipak volite da Vam je sve veselo ili volite ljubavne trouglove i sličnu lakšu literaturu, možda bolje da preskočite oba romana. Za sve ljubitelje dobre književnosti koji se ne plaše onoga što se krije u rečenicama – oba romana su definitivna preporuka. Knjige možete poručiti ovde.

Pišu: Kadira Fetahović & Marko Kovačević

Preuzeto sa: bukmarkic.com

Page top