Vladalac Makijavelija, politički besteler svih vremena i naroda

Na grobu u Italiji u kojemu je sahranjen Nikolo Makijaveli (1469-1527) stoji natpis: „Nije potrebno nikakvo predstavljanje zato što je njegovo ime poznato u čitavom svetu“.

Njegova filozofija je isključivo politička


Makijaveli nije bio čisti filozof kao na primer što su to bili Dekart ili Malbranš koji se nisu odveć bavili političkim temama.

Nije bio ni filozof koji bi se uspešno mogao celog veka baviti kako onim što se tradicionalno podrazumeva pod pojmom „filozofija“, tako ni političkom filozfijom poput Hobsa ili Loka.

Njegova filozofija je isključivo politička.

Obično se filozof, posebno politički, ne udostojava takve časti.

Ali, ako uđemo u bilo koju bolju knjižaru, onda ćemo videti u razdelu za filozofiju, ukoliko takvih polica u toj knjižari ima, minimum dela tri autora. Tu su obavezno Frojd, pa Niče i „Vladalac“ Makijevalija.

„Vladalac“ - politički bestseler svih vremena i naroda

Međutim, Nikolo Makijaveli nije ni u kom slučaju autor samo jedne knjige.

Za drugu njegovu važnu knjigu uzima se „Razmatranje o prvoj dekadi Tita Livija“.

I pored toga „Vladlac“ ostaje njegovo najpoznatije delo, političko-filozofski bestseler svih vremena i naroda.

Ovo delo datira od decembra 1513. kad je knjiga završena ili već uručena kao dar čoveku radi koga je i napisana.

Ali, bez obzira na to što je Makijaveli poznat svima i što ga ne treba posebno predstavljati, ne bije ga baš najbolji glas.

Na kraju krajeva, Makijaveli je bio maltene poslednji u svojoj epohi za čije ime bi se moglao zakačiti neki – izam.

Makijavelizam povezan sa besprincipijelnošću u politici i negativnom normom morala

Termin „makijavelizam“ je obično povezan sa bezprincipijelnšću u politici, sa negativnom normom morala, religioznom istinom.A religiju i „makijavelizam“ preporučuju da se koristi u svojstvu političkog instrumentalizma.

U „Vladaocu“ Nikolo Makijaveli piše da religioznu praksu treba koristiti isključivo u korist vladara, da se instrumetizuje. Premda svaki put zahteva poseban pristup.

Makijaveli je jedan od malog broja autora „svoga žanra“ koji se čita, živo, lako, zanimljivo i zabavno.

Ceo „Vladalac“ osim nevelikih teoretskih odstupanja kojim počinje traktat, predsatvlja neko istorijsko štivo u kojemu autor priča o delatnosti ove ili one političke ličnosti.

Ali to je samo privid, prvi sloj čitanja Nikola Makijavelija, površni.

1. „Vladalac“ zbornik istorijskih primera ili politička filozofija?

Obično čitaoca k Makjevaliju privlači izraz „obilato se korsiti tuđim dobrom“.

Kad autor raspravlja o tome šta treba da preduzima vladar da bi ga se bojali ili ga voleli, on kaže:

„Pošto je ljubav prolazna, a ne mogu svi da te vole, onda je bolje da te se boje. Zato što svi mogu da te se boje, i od toga ćeš imati više koristi nego ako te budu voleli, zato što mogu začas da se razljube.“

Mnogi razmatraju „Vladaoca“ kao zbornik primera, ali ako je to samo kolekcija intersantnih slučajeva, gde je onda tu politička filozofija?

A Nikolo Makijaveli je, ističemo još jednom, izuzetno značajna figura u istoriji političkih ideja i političke filozofije.Mnogi kasniji filozofi su se na ovaj ili onaj način njemu obraćali. Jedni da bi ga ismejali, drugi da bi ga oprvdali pošto su u njemu videli zaštitinika republikanskih vrednosti.

Ima i filozofa koji smatraju da su radovi „Vladalc“ i „Razmatranje prve dekade Tita Livija“ dva uzajmno prožeta dela, iako on u jednom traktatu piše o monarhiji i novim vldarima, a drugom o republici i o tome što čini osnovu takvog državnog uređenja, ali u tome se ne može videti nikakva protivurečnost.

Naravno da ima i onih koji ga mrze: rugaju mu se, smatarju ga simbolom amoralnsti.

Ali im a i onih koji se prema Makijaveliju odnose sasvim ravnodušno.

2. Kembridžska škola istorije političke misli

Makijaveli spada u one autore čiji tekstovi zahtevaju pažljivo čitanje.

Tokom HH veka nastalo je nekoliko i ključnih škola tumačenja „Vladaoca“.

Treba istaći nekoliko interpretacija koje su se pokazale kao izvanredno značajne.

Jedna od od tih interesantnih metodoloških škola istorije političke filozofije je Kembridžska škola istorije političke misli čiji su predstavnici istoričari: Džon Dani, Kventin Skviner i Džon Pokok.

Njihova zajednička metodologija je povezana sa istraživanjem političke misli u dva konteksta: istorijskom (koji je okružavao autora, a što je moglo uticati na njega) i ideološkom (kakav je idejna tradicija postojala do tog autora, da li je on uneo nešto novo ili je pak samo ponavljao staro i na taj način postao poznat).

U celini uzevši, istoričari ne toliko interpretiraju (u krajnjem slučaju tako postupa Kventin Skviner kad piše o svom metodu), koliko pokušavaju da dobro opišu ono što jeste, da detaljno prouče kontekst, da ojačaju ideološku poziciju.Svaki od te trojice istoričaa imao je svog „junaka“ - Džon Dani je pisao o Loku, Kventin Skviner o Hobsu, dok je Džon Pokok napisao jednu od najuvažavanijih knjiga o Makijaveliju
čiji naslov se može prevesti na više načina: „Principi Makijavelija“, ili „Momenti kod Makijavelija“.

U tom svom delu Džon Pokok pored opisivanja istorijskog konteksta daje i pregled političke misli koja je okruživala velikog italijanskog mislioca.

4 „Bog Makijaveli“

Jedna od najintersantnijih novijh interpretacija političke misli Nikola Makijavelija sadržana je u knjizi Mauricija Virole. U tekstovima u toj knjizi objavljenim pod naslovima „Makijaveli“ i „Bog Makijaveli“ autor primenjuje nestandardni prilaz pokušavajući da iz filozofije Makijavelija eksplicira „religioznu koncepciju“.

„Mrzitelj crkve, hrišćanstva, časnosti...“

Obično Makijavelija smatraju za „mrzitelja crkve, hrišćanstva, časnosti“, a neki idu toliko daleko da ga optužuju čak i za neznaboštvo, kao što to čini, na primer britanski teolog Džon Milbak.

Razlog za takve optužbe Makijavelija Milbak i ostali nalaze u tome što se autor „Vladaoca“ često poziva na Rim, fortunu, sudbinmu i slično.

Ali najbolje što je na tu temu napisano je knjiga Sebastijana de Gracija „Makijaveli u paklu“, za koju je, da podsetimo, autor dobio Pulicerovu nagradu.

U celini uzevši, to je jedna od najboljih i najživljih interpretacija Makijavelija. (Viroli M. Machiavelli, Oxford: Oxford University Press, 1998)

5. Interpretacija Lea Štrausa

Leo Štraus je jednu knjigu iz političke filozofije povetio velikom italijanskom misliocu: „Misli o Makijaveliju“ u kojoj se jedan deo odnosi na „Vladaoca“ a drugi na „Prvu dekadu Tita Livija“.

Cela knjiga je konectrisana na radu s tekstom.

Za razliku od pripadnika Kembidžske škole, Štraus radi upravo s tekstom, a ne s kontekstom: on ne istražuje tradiciju, ne poseže za istorisjkim izvorima, on jednostavno čita tekst i govori o tome šta u njemu znači neka rečenica i misao, zbog čega su neke stvari ispuštene, odakle neke protivurečnosti u tekstu, može li se u knjizi naći neki novi smisao, „slaganje ili razilaženje tona“, emocija.

Drugi stil u 26. poglavlju „Vladaoca“


Tako je na primer opšte poznato da je 26. poglavlje u „Vladaocu“ napisano sasvim drugim stilom koji se u potpunosti razlikuje od prethodnih.

Ako su prva poglavlja primeri i preporuke s istorijskim odstupanjima, onda je u poslednjem jasan i ubedljiv, vatren poziv Makijavelija za oslobođenje i ujedinjenj Italije. Od koje, na kraju, treba stvoriti državu, onakvu kakvu je zamišljao samo on i niko drugi.

Treba podsetiti da ovo poglavlje sadrži i „istinito učenje“ Makijavelija gde on skoro da i ne govori o istoriji, nego samo deli savete vladaocu.

6. Tradicija inovacija

Čiataoci su se vekovima već osvedočili da je 26. poglavnje u „Vladaocu“ veoma specifično, prožeto emocijama i čita se kao neko sasvim novo delo.

Jedan od pretpostavki Lea Štrausa se satoji u tome da je Makijaveli bio sasvim raskinuo s onim izdankom političke trdicije koja je pre njega bila dominantna i tako postao rodonačelnik savremene političke filozofije.

On je obrađivao teme koje će postati intersantne budućim političkim misliocima.

Svojevrsna dijalektika „revolucionara“ Makijavelija koji podržava Dnteove snove o ujedinjenju Italije

Međutim, ako pažljivije čitamo čak i to specifično, 26. poglvlje, i u njemu ćemo naći dokaze da Makijaveli ipak nastavlja tradicije koje su bile karakteristične za prethodni period.

On je neka vrsta „revolucionara“ koji raskida s tradiciajma istvoremeno ih čuvajući i to je svojevrsna dijalketika Nikola Makijvelija.

Tako na primer on podržava snove Dantea Aligierija o ujedinjenoj Italiji, o velikom Rimu, o jedinstevnoj vladi.

Premda su vladaoci Dateovi i Makijavelijevi vrlo različiti, ipak se mora priznati da su obojica maštali o nekom političkom mesiji.

Makijeavli nastavlja donekle da „deluje revolucionarno“ kao što je to pre njega Marselij Padovski, još jedan istaknuti italijanski politički filozof, autor traktata „Zaštitnik sveta“.

„Učitelj zla“ iz 26. poglavlja

U 26. poglavlju se Makijaveli predstavlja u svetlu vatrenog patriote, ali je pri tome morao da se odrekne jednih moralnih principa u korist drugih, zbog čega ga često optužuju da je „učitelj zla“.

I Leo Štraus počinje svoju knjigu time što navodi da je Makijaveli „učitelj zla“ da bi zatim na oko 300-400 stranica objašnjavao zašto je to tako, bez prestanka se oduševljavajući njegovim stilom i mislima.

Bilo kako bilo, tek se mora prizanti da u svakom slučaju Nikolo Makijaveli zaslužuje pažljivo ponovno čitanje.

I to ne radi toga da bi se kod njega naišlo na zabavne politčke anegdote.

QUAND ERAT DEMONSTRANDUM (Što je i trebalo dokazati ).


Branko Rakočević

 

Preuzeto sa: mojenovosti.com

Page top