Zašto ne treba čitati poleđinu knjiga i druga pitanja koje odlična ’’Vreme je siledžija’’ Dženifer Igan postavlja

 

Poleđina romana ne bi trebala da ima toliki uticaj na nas kao što ima. Zašto bi sinopsis priče trebalo da govori o tome da li taj roman vredi pročitati? Na koji to način priča ispričana u tri rečenice da nas zagolica govori o kvalitetu samog romana? Na kraju krajeva, postoji mnogo knjiga koji nisu bitni zbog same priče, već zbog osećanja koje oni u nama bude, atmosfere koju je teško preneti u stranice i samog stila pisanja i pisalačke umetnosti. Ako krenemo stopama novonastalog trenda da biramo knjigu u odnosu na to šta piše na poleđini, ne postoji velika razlika između priče o jednom pecanju i kultnog klasika Starac i more. Sa druge strane, i sam posao pisanja sinopsisa za romane je nezahvalan – zamislite da prepričavate svoju omiljenu TV seriju nekome ko nije pogledao ni jednu epizodu i ne zna o čemu se u njoj radi.

Jedan od romana koji Vas možda neće kupiti onim što piše na poleđini (prvenstveno jer se ne radi ni o kakvim konkubinama i haremima koji su trenutno aktuelni), jeste roman Vreme je siledžija američke spisateljica Dženifer Igen. Posebne pohvale ću opet dati Konstrast izdavaštvu za savršen fizički izgled knjige (svi njihovi romani su, u ovom trenutku, najlepše odrađeni u Srbiji), ali opet za ove korice se neće uhvatiti niko ko voli šarenolike i ljubavne romane. Možda takve osobe i ne treba da se uhvate za ovaj roman, jer ne vidim razlog da Dženifer Igen čita ista masa koja čita Sidni Šeldon i Danijelu Stil. Ali upravo ti ljudi su na gubitku, jer je Vreme je siledžija zaista roman koji se ne objavljuje dva puta.

Kako opisati ovaj roman ukratko? Priča je magnetski povezana između nekolicine likova koji se sporadično ili redovno pojavljuju i bitni su za američku muzičku scenu. Tu je Lou, kokainski zaviskin koji obožava da zavodi maloletnice u toku 1970-ih, i koji postaje mentor netalentovanog gitariste Bernija, koji i sam kasnije postaje muzički producent, koji zapošljava mladu devojku Sašu, koja je kleptomanka i koja spava sa mladim momkom Aleksom, koji će kasnije biti zaposlen od strane Benija da pomogne Benijevom drugaru Skotu da se vrati na muzičku scenu. Benijeva supruga radi za publicistu Doli čija ćerka Lulu radi sa Aleks dok će Benijeve supruge brat novinar koji biva uhapšen za pokušaj silovanja glumice Kiti Džekson koju će kasnije zaposliti Doli.

Da li vam je nešto jasno? Nije, ali i ne treba da Vam bude jasno. Sinopsis nije tu da Vam prepriča šta se dešava u romanu, za to treba da se upustite u rečenice. Na kraju krajeva, na osnovu mog opisa ovog romana ne možete uopšte da shvatite da li je roman dobar ili ne. Ali s obzirom na to da sam ga opisao na vrlo ne-književni način, pretpostavljam da Vas možda ovaj i nije baš zaintrigirao. Ali tu biste grdno pogrešili.

Sve ovo gorenavedeno se prepričava kroz 13 poglavlja ovog romana u toku četrdesetak godina. Pratimo priče pregršt likova kroz analepse i prolepse (flešbekove i flešforvarde) , i svako poglavlje je ispričano na drugačiji način. Što znači da je Vreme je siledžija roman koji ima 13 radnji, 13 drugačijih periferija i 13 različitih atmosfera. Ali ipak, sve je odlično ukombinovano, i na samom kraju dobijamo celokupni utisak koji odiše maestralnom prozom i odličnom pričom.

Iako dosta melanholičan, Vreme je siledžija odiše humorom. Dženifer Igan je odličan satirista, i poseduje odličan osećaj za gubitak i ljubav. Ona na nesvakidašnji, ali savršen način opisuje rokenrol scenu i odnose sa javnošću, od 80-ih godina prošlog veka pa sve do zamišljene 2019. godine, a na sve to, ona uspeva da ispriča odličnu priču koristeći samo powerpoint prezentaciju koja se nalazi pri kraju knjige. Ovo poslednje će možda izgledati čudno, i svakako tako zvuči. Ali nakon upuštanja u ovaj roman, shvatamo da je ovo jedan odličan primer interteksualnosti i postmodernizma, koji ne može svako da iznese u svojim romanima. Dženifer je ovde odradila jedan nadasve interesantan, ali i uspešan podvig.

Vreme je siledžija je jedan eksperimentalan roman koji nam je zaista trebao. Njega ne može da čita svako – ovo nije roman koji će se dopasti ljudima koji vole čiklit limunade kakve piše Nora Roberts ili Paulo Koeljo. Ovo je jedan ozbiljan roman koji nije bitan samo zbog priče, već i zbog svega drugog što nosi u sebi. Da je napisan na jedan vrlo odličan način, pao bi u zaborav nakon samog izlaska. Ali, on je napisan potpuno drugačije, koji moramo poštovati čak i da nam se priča ne svidi. Jer, to što nam se priča ne svidi, ne znači da je roman loš. Roman nije samo priča oko koje se vrti – treba biti originalan koliko sa pričom, toliko i sa načinom pisanja.

preuzeto sa: bukmarkic.com

Page top