Kristofer Laš (Omaha, 1. jun 1932 – Pitsford, 14. februar 1994) bio je američki istoričar, moralista i socijalni kritičar koji je radio kao profesor istorije na Univerzitetu u Ročesteru. Nastojao je da koristi istoriju kako bi pokazao koliko značajne institucije, i javne i privatne, podrivaju sposobnost i nezavisnost porodica i zajednica.

Rođen je u politički angažovanoj porodici levičarske orijentacije. Njegov otac Robert Laš bio je Roudsov stipendista i novinar koji je dobio Pulicerovu nagradu za uvodne članke koji su kritikovali Vijetnamski rat. Njegova majka Zora Laš (rođena Šaup), koja je imala doktorat iz filozofije, radila je kao socijalni radnik i nastavnik.

Već u osnovnoj školi pokazivao je interesovanje za umetnost i književnost, a sa trinaest godina napisao je i potpuno orkestriranu operu Rumpelstiltskin. Diplomirao je istoriju na Harvardu, gde je delio sobu sa Džonom Apdajkom, a zatim je magistrirao i doktorirao na Kolumbiji, gde je radio sa Vilijamom Lohtenburgom. Na njega je značajno uticao i Ričard Hofstater.

Tokom 1960-ih, Laš se identifikovao kao socijalista, ali je bio pod uticajem ne samo pisaca tog vremena, poput C. Rajta Milsa, već i ranijih nezavisnih glasova. Bio je pod snažnim uticajem pisaca Frankfurtske škole i ranog New Left Review-a. Tokom 1970-ih, međutim, razočarao se u levičarsko verovanje u progres i sve više je identifikovao to verovanje kao faktor koji objašnjava neuspeh levice da napreduje uprkos široko rasprostranjenom nezadovoljstvu tog vremena.

Njegov najpoznatiji rad, Narcisistička kultura (1979), nastojao je da poveže hegemoniju modernog kapitalizma sa prodorom "terapeutskog" mentaliteta u društveni i porodični život. Laš je tvrdio da su društveni razvoji u 20. veku doveli do narcističke strukture ličnosti, u kojoj su krhki pojedinci vođeni, između ostalog, do straha od obavezivanja i trajnih veza do straha od starenja i bezgraničnog divljenja prema slavi i poznatim ličnostima.

Lašova dela, uključujući Novi radikalizam u Americi (1965), Utočište u nemilosrdnom svetu (1977), Narcisistička kultura (1979), Pravi i jedini raj (1991) i Pobuna elita i izdaja demokratije (objavljeno posthumno 1995), bila su široko diskutovana i recenzirana. Narcisistička kultura postala je neočekivani bestseler i osvojila Nacionalnu književnu nagradu.

Godine 1956. oženio se sa Neli Komadžer, ćerkom istoričara Henrija Stila Komadžera. Imali su četvoro dece: Roberta, Elizabet, Katarinu i Kristofera. Nakon naizgled uspešne operacije raka 1992, Lašu je 1993. dijagnostikovan metastatski kancer. Kada je saznao da mu terapija verovatno neće značajno produžiti život, odbio je hemioterapiju, primetivši da bi ga ona lišila energije potrebne da nastavi da piše i predaje. Jednom upornom specijalisti napisao je: "Prezirem kukavičko držanje za život, čisto radi života, što izgleda duboko ukorenjeno u američkom temperamentu."

Umro je u svom domu u Pitsfordu, Njujork, 14. februara 1994, u 61. godini života. Do kraja je radio sa svojom ćerkom Elizabet na završetku svog poslednjeg dela Pobuna elita i izdaja demokratije, u kojem je kritički analizirao novi meritokratski sloj društva.