Radmila Lazić rođena je u Kruševcu, živi u Beogradu. Piše poeziju, eseje i kratku prozu. Objavila je zbirke poezije: "To je to" (1974), "Pravo stanje stvari" (1978), "Podela uloga" (1981), "Noćni razgovori" (1986), "Istorija melanholije" (1993), "Priče i druge pesme" (1998), "Iz anamneze" (2000), "Doroti Parker bluz" (2003. i 2004), "Zimogrozica" (2005), "In vivo" (2006), "Magnolija nam cveta itd." (2009), "Crna knjiga" (2014), "Hulim i potpisujem" (2022), "Život posle života" (2024); pet izbora iz poezije: "Najlepše pesme Radmile Lazić", "Srce međ zubima", "Poljubi il ubi", "Zemni prtljag" i "Ono što zvah ljubav" (izbor iz ljubavne poezije). Objavila je i dve knjige eseja, "Mesto žudnje" (2005) i "Misliti sebe" (2012), knjigu kratke proze, "Ugrizi život" (2017). Koautorka je (s Biljanom Jovanović, Radom Iveković i Marušom Krese) antiratne prepiske, "Vjetar ide na jug i obrće se na sjever" (Suhramp, 1993, Apatridi, B92, 1994). Autorka je prve antologije savremene ženske poezije "Mačke ne idu u raj" (2000), kao i antologije srpske urbane poezije "Zvezde su lepe ali nemam kad da ih gledam" (2009). U Španiji joj je objavljena antologija srpske savremene ženske poezije, "Ligera vuela la sombra" (Vaso Roto, 2021). Pokrenula je (1995/96) i uređivala prvi časopis za žensku književnost "ProFemina" kao i biblioteke "Femina" (Prosveta) i "Prethodnice" (Narodna knjiga). Njene pesme zastupljene su u brojnim antologijama srpske poezije, u zemlji i inostranstvu. Pesme su joj prevođene na nemački, engleski, italijanski, poljski, mađarski, rumunski, norveški, bugarski, japanski, makedonski, španski... Knjige izabranih pesama objavljene su joj na makedonskom, engleskom, norveškom, nemačkom i slovenačkom: "Метафизика на самракот" u prevodu Branka Cvetkovskog (Makedonija, 2001); "A Wake for the Living" u prevodu Čarlsa Simića (Graywolf Press, USA, 2003) i "A Wake for the Living" (Bloodaxe, England, 2004); "Med hjartet mellom tennene" u prevodu Nataše Ristivojević Rajković i Torsteina Stieglera Seima (Solum Forlang, Oslo, 2005); "Das Herz zwischen den Zähnen" u prevodu Mirjane i Klausa Wittmann (Erata, Leipzig, 2011); "Brez anestezije" u prevodu Urbana Vovka (Beletrina, Ljubljana, 2019). Dobitnica je nagrada za poeziju: „Milan Rakić” (1981) za zbirku Podela uloga; „Đura Jakšić” (2000) za zbirku Iz anamneze; „Desanka Maksimović” (2003) za doprinos srpskoj poeziji; „Vladislav Petković Dis” (2004) za autentičan doprinos identitetu srpskog pesništva; „Vasko Popa” (2005) za zbirku "Zimogrozica"; „Jefimijin vez” (2008) za zbirku "In vivo"; „Istok–Zapad” (2009), nagradu „Laza Kostić” (2010) za zbirku "Magnolija nam cveta itd"; „Milica Stojadinović Srpkinja” (2014) za zbirku "Crna knjiga". Za zbirku "Život posle života" dobila je nagradu “Branko Miljković”. Dobitnica je regionalne nagrade festivala „Druga prikazna” za kratku priču (2018, Skoplje, Severna Makedonija), kao i nagrade Društva pisaca Makedonije za 2025. godinu. Nositeljka priznanja za vrhunski doprinos kulturi Republike Srbije. Članica Srpskog PEN centra.