Ranko Marinković bio je hrvatski pisac, esejist, romanopisac, dramatičar te savremeni hrvatski pripovedač. Rodio se na Visu 1913. godine. Detinjstvo je proveo u rodnom gradu na istoimenom ostrvu gde je završio i pučku školu. Gimnaziju je pohađao prvo u Splitu, ali ju je završio u Zagrebu. Nakon toga upisao je studije na Filozofskom fakultetu. Godine 1935. pokrenuo je časopis "Dani i ljudi", koji je i uređivao. Pisanjem se počeo baviti već u gimnaziji, a proslavio se kao dramatičar i to 1939. godine kada je u Hrvatskom narodnom kazalištu prikazan "Albatros", njegova prva drama groteska. Uskoro, iste te godine, objavio je i svoje proze i to "Hiljadu i jedna noć", "Sunčana je Dalmacija", "Balonjeri pod balkonom". Za vrijeme trajanja Drugog svetskog rata uhapšen je u Splitu te je vreme proveo u logorima. Kada je rat završio, odlazi u Zagreb te se bavi kulturom i književnošću. Bio je zaposlen u Hrvatskom narodnom kazalištu kao direktor Drame, a osim toga intenzivno se bavi pisanjem. Knjigu "Proze" i dramu "Albatros" objavio je 1948. godine, dok je već nakon dvije godine, 1951. objavio knjigu "Geste i grimase". Iste te godine na Akademiji za kazališnu umjetnost postao je i profesor dramaturgije. Dve godine nakon toga objavio je "Ruke", pripovedačku zbirku. Drama "Glorija" prvi puta je izvedena 1955. godine te je isti čas proglašena kao jedna od najboljih savremenih drama. Objavljena je odmah 1956. godine. "Poniženje Sokrata" objavio je 1959. godine, a 1965. i najbolji roman "Kiklop" koji je i više puta nagrađivan, pa i tako i NIN-ovom nagradom. Nakon toga objavio je još roman "Zajednička kupka" i "Never more". Za svoja djela Marinković je dobio mnogo književnih nagrada i priznanja. Najvažnije nagrade među njima su Nagrada grada Zagreba, Goranova nagrada, nagrada Branko Gavella, Nazorova nagrada za životno djelo i priznanje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čiji je bio redovni član. Akademija ga je 1955. godine kandidirala za Nobelovu nagradu za književnost. Ranko Marinković umro je u Zagrebu 2001. godine. 2001.