Kiklop
Ranko Marinković
Novi naslovi, Domaća književnost, Balkanon / Re:publika
"A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem, kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera..."
A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem, kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...
Šta nam Marinković i danas govori svojim romanom? Da se čovjekov urbani život do krajnosti zakomplikovao i da je vreva gradskog mravinjaka izmjenila ne samo spoljašnju sliku svijeta već i naše poimanje stvarnosti, da su ljudske emocije doživjele svoj preobražaj ili degeneraciju, da je ciklični ratni povratak u predcivilizacijsko stanje po razdaljini sve duži, a po posledicama sve strašniji put. Kiklop je otuda ingeniozna krovna metafora modernog pandemonijuma: ovce i ljudi izmiješani su u Polifemovoj pećini, sudaraju se u paničnom bijegu da ne budu prvi na redu za mesoždersku gozbu. Tu silu koja drži u zatočeništvu, nadzire i na kraju brutalno uništava čovjeka, simbolizuje mitsko biće na genološkoj sredini između nemani i ljudske forme.
Šta u tom slučaju Kiklop može ponuditi savremenom čitaocu? Može mu pomoći da jasnije artikuliše vlastite misli i osjećanja povodom opšteg stanja u kome se svijet zatekao, može ga podstaći da preispita etičke i filozofske pretpostavke kojima premjerava stvarnost i sopstveno iskustvo, može mu pružiti utočište u komičkoj vedrini koja ne nestaje sa Zemlje ni u trenucima sveopšteg civilizacijskog pomračenja. Najzad, može mu dati vrhunski estetski doživljaj, jer je riječ, nadasve, o velikom romanu koji se uvijek, kako kaže jedan Marinkoviću blizak autor, „piše samo kada kuća gori“. Zato se može reći i da se takvi romani čitaju onda kada postoji stvarna opasnost od požara.
Vladan Bajčeta (urednik izdanja)
- ISBN: 9788660362867
- Broj strana: 530
- Pismo: latinica
- Povez: Mek
- Format: 20x14
- Godina izdanja: 2024
Ranko Marinković
Ranko Marinković bio je hrvatski pisac, esejist, romanopisac, dramatičar te savremeni hrvatski pripovedač. Rodio se na Visu 1913. godine. Detinjstvo je proveo u rodnom gradu na istoimenom ostrvu gde je završio i pučku školu. Gimnaziju je pohađao prvo u Splitu, ali ju je završio u Zagrebu. Nakon toga upisao je studije na Filozofskom fakultetu. Godine 1935. pokrenuo je časopis "Dani i ljudi", koji je i uređivao. Pisanjem se počeo baviti već u gimnaziji, a proslavio se kao dramatičar i to 1939. godine kada je u Hrvatskom narodnom kazalištu prikazan "Albatros", njegova prva drama groteska. Uskoro, iste te godine, objavio je i svoje proze i to "Hiljadu i jedna noć", "Sunčana je Dalmacija", "Balonjeri pod balkonom". Za vrijeme trajanja Drugog svetskog rata uhapšen je u Splitu te je vreme proveo u logorima. Kada je rat završio, odlazi u Zagreb te se bavi kulturom i književnošću. Bio je zaposlen u Hrvatskom narodnom kazalištu kao direktor Drame, a osim toga intenzivno se bavi pisanjem. Knjigu "Proze" i dramu "Albatros" objavio je 1948. godine, dok je već nakon dvije godine, 1951. objavio knjigu "Geste i grimase". Iste te godine na Akademiji za kazališnu umjetnost postao je i profesor dramaturgije. Dve godine nakon toga objavio je "Ruke", pripovedačku zbirku. Drama "Glorija" prvi puta je izvedena 1955. godine te je isti čas proglašena kao jedna od najboljih savremenih drama. Objavljena je odmah 1956. godine. "Poniženje Sokrata" objavio je 1959. godine, a 1965. i najbolji roman "Kiklop" koji je i više puta nagrađivan, pa i tako i NIN-ovom nagradom. Nakon toga objavio je još roman "Zajednička kupka" i "Never more". Za svoja djela Marinković je dobio mnogo književnih nagrada i priznanja. Najvažnije nagrade među njima su Nagrada grada Zagreba, Goranova nagrada, nagrada Branko Gavella, Nazorova nagrada za životno djelo i priznanje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čiji je bio redovni član. Akademija ga je 1955. godine kandidirala za Nobelovu nagradu za književnost. Ranko Marinković umro je u Zagrebu 2001. godine. 2001.
