Terazije
Boško Tokin
Domaća književnost, Novi naslovi, Balkanon / Re:publika
„Terazije“ Boška Tokina (1932) su avangardni roman koji slika Beograd međuratnog perioda kao „ludu varoš“ punu kontrasta i neprekidne transformacije. Kroz priču o novinaru Đorđu Đuriću, koji se bori sa ličnim razočaranjima, korupcijom i potragom za smislom, Tokin stvara duboku refleksiju o ljudskoj egzistenciji. Delo se odlikuje eksperimentalnim stilom i enciklopedijskim prikazom grada, anticipirajući postmodernizam. Đorđe, „pesnik optimista“ uprkos svemu, pronalazi utehu u sportu kao novoj religiji. Roman je esencijalno štivo za razumevanje epohe i večnog duha Beograda.
„Terazije“ Boška Tokina, objavljene 1932. godine, predstavljaju izuzetno delo srpske avangardne proze koje na jedinstven način oslikava Beograd međuratnog perioda. Autor, Boško Tokin, ključna figura avangardnog pokreta, kroz ovaj roman ne samo da izlaže svoju poetičku viziju dinamizma, već i pruža detaljan, enciklopedijski uvid u društveni, politički i moralni pejzaž tadašnje prestonice.Roman je u svoje vreme bio predmet kontroverzi, a kritika je dugo previđala njegovu inovativnost, fokusirajući se na elemente realizma. Međutim, danas je jasno da „Terazije“ briljiraju u svom hibridnom stilu, spajajući ekspresionističke zahteve sa žurnalističkim pristupom. To je roman koji je, po rečima kritičara, „dvostruko anahroni – kao roman zakasnelih avangardnih poruka, i delo ispripovedano prema unekoliko zastarelim pripovednim predlošcima nižeg mimetičkog repertoara realističke proze“.Beograd je centralni lik romana, prikazan kao „luda varoš“, „džungla“, „majka i maćeha“, „kinematografski simultan“. To je grad u neprekidnom pokretu, zahvaćen vrtlogom promena, gde se sukobljavaju Istok i Zapad, tradicija i modernost, primitivizam i hipermodernizam. Kroz opise ulica, kafana, tipova ljudi, političkih afera i društvenih transformacija, Tokin stvara živopisan mozaik, koji je ujedno i kritička analiza društva bez ideala i morala.Glavni junak, Đorđe Đurić, novinar, pesnik i filozof, prolazi kroz duboku ličnu transformaciju. Njegov neuspeli brak sa Olgom, ženom opterećenom materijalizmom i željom za luksuzom, služi kao katalizator za njegovo preispitivanje vrednosti. Olga je oličenje „kokote velikog stila“, dok Đorđe traži duhovnu intimnost i autentičnost. Njegovo prijateljstvo sa Strahinjom, hedonistom koji se gubi u senzacijama, i tragična sudbina Zore, ministrove žene koja se samoubija iz straha od starosti i gubitka ljubavi, dodatno produbljuju Đorđevu refleksiju o prolaznosti i smislu života.Đorđe se okreće sportu, videći u njemu ne samo fizičku aktivnost, već i „simfoniju budućeg čovečanstva“, novu religiju i mogućnost bratstva ljudi. On teži stvaranju „novog tipa čoveka“, oslobođenog spoljnih stega i društvenih konvencija. Iako svestan disharmonije i haosa, Đorđe ostaje „pesnik optimista“, tragajući za dubljim smislom u sportu, periferiji i unutrašnjem svetu.Stil romana je eksperimentalan, obeležen upotrebom lista, fragmentiranih rečenica i žurnalističkim tonom. Tokin namerno narušava konvencionalnu sintaksu kako bi dočarao brzinu i nestabilnost epohe. Kroz umetnute mikrožanrove, poput Đorđevog manifesta „Iskrena reč o beogradskoj džungli“, roman postaje autopoetička ispovest o umetničkim i egzistencijalnim dilemama.„Terazije“ su delo koje provocira, izaziva na razmišljanje i nudi jedinstven pogled na Beograd kao mesto sukoba, transformacije i potrage za identitetom. To je roman koji, uprkos svojoj složenosti, ostaje duboko relevantan i aktuelan, pozivajući čitaoca na poniranje u slojeve ljudske duše i burnog grada.
- ISBN: 9788660362768
- Broj strana: 178
- Pismo: latinica
- Povez: Mek
- Format: 20x14
- Godina izdanja: 2024
Boško Tokin
Boško Tokin (Čakovo, 2. april 1894 – Beograd, decembar 1953) bio je jugoslovenski i srpski novinar, pisac, prevodilac, teoretičar, kritičar i pionir filmske kritike i misli o filmu kod Srba.
Nakon završene osnovne škole u Đulvezuvama i Vršcu, upisuje gimnaziju u Zemunu, a maturira 1912. u Temišvaru. U Zemunu se sprijateljio sa Slavkom Vorkapićem, Savom Šumanovićem i Nikolom Krstićem. Do 1914. dva puta je proputovao srednju Evropu, nakon čega prelazi u Beograd i počinje da radi kao novinar u listu Pijemont.
U Prvom svetskom ratu najpre je bio dobrovoljac na frontu, a zatim član Ratnog pres biroa Srpske vrhovne komande. Prešao je Albaniju sa zaštitnim polubataljonom Vrhovne komande i 1916. stigao u Francusku. U Parizu je na Sorboni upisao studije estetike i istorije umetnosti. Na Monparnasu se družio sa domaćim i svetskim intelektualcima, među kojima su bili Slavko Vorkapić, Tin Ujević, Lav Trocki i Marsel Sovaž.
Po povratku u Jugoslaviju 1920. u listu Progres objavljuje prvu filmsku kritiku na srpskom jeziku. Sa Ljubomirom Micićem i Ivanom Golom 1921. objavljuje Manifest zenitizma i postaje jedan od urednika avangardnog časopisa Zenit. Bio je i član grupe Alfa – Beogradske književne zajednice.
Za vreme okupacije tokom Drugog svetskog rata bio je urednik kolaboracionističkog lista Kolo, zbog čega je 1945. osuđen na gubitak nacionalne časti i prinudni rad. U zatvoru je proveo tri godine. Nakon izdržane kazne dobija posao u knjižari u Vršcu. Od 1951. počinje njegova puna reafirmacija – piše o filmu za specijalizovane listove i drži predavanja u Jugoslovenskoj kinoteci i Kolarčevoj zadužbini.
Kao profesionalni novinar, bio je jedan od osnivača Jugoslovenskog novinarskog udruženja 1921. godine. Svoje članke objavljivao je u mnogim časopisima: Letopis matice srpske, XX vek, Vreme, Zenit, Tribuna, Film, Hipnos i drugim. Godine 1932. objavio je roman Terazije, koji uvodi modernističke motive u srpsku književnost – homoseksualnost, promiskuitet, društveni darvinizam i bolesti zavisnosti.
Bio je pokretač prvih filmofilskih udruženja i klubova. Sa Draganom Aleksićem je 1924. osnovao Klub filmofila i snimio film Kačaci u Topčideru. Pokušao je da snimi avangardni film Budi Bog s nama, ali film nikada nije završen. Godine 1925. u Zagrebu je pokrenuo prvi nedeljni filmski list Film. Pre Drugog svetskog rata napisao je Istoriju jugoslovenskog filma, a nakon rata, sa Vladetom Lukićem, Filmski leksikon.
Prevodio je sa francuskog, mađarskog i bugarskog jezika, a na francuski je prevodio savremenu južnoslovensku poeziju. Bio je jedan od deset članova Akademije Sedam umetnosti, osnovane 1933. godine, čiji je prvi predsednik bio Branislav Nušić.
Mnogi njegovi tekstovi ostali su u rukopisu: zbirka priča Filosof na utakmici, zbirka pripovedaka Veliki planovi, eseji Vedrine i genealogija čoveka umetnika, romani Gideon i Olga, Književne čerge i knjiga o filmu Film se okreće.
Boško Tokin umro je u Beogradu, decembra 1953. godine, u 59. godini života.
