Isušena kaljuža

Janko Polić Kamov

Domaća književnost, Balkanon / Re:publika

"Ući u balon? Nije li u tome sve? Sunovratiti se u – nebo? Zašto ostati čovjek? Zašto ne biti planet? Zašto ne možemo padati – gore?"

Cena: 824,00 RSD 1.099,00 ušteda: 275,00 RSD (-25%)
Cene su u dinarima sa uračunatim PDV-om.
Zapiši posvetu koju ćemo odštampati na prvoj stranici knjige koju poručuješ:

Ko je Arsen Toplak, junak Isušene Kaljuže? I po čemu nam je blizak? On je pre svega neko ko oprobava razne egzistencijalne obrasce u nastojanju da se utemelji u vremenu lišenom metafizičkog oslonca. On je neko ko u ponuđenim okvirima življenja – ljubavni odnosi, porodica, proces obrazovanja, društvene uloge – pokušava da profiliše svoj identitet. U tim stremljenjima, specifičnim za mnoge modernističke junake, Arsen se ukazuje kao subjekt prepoznatljiv po radikalnom ispitivanju svojih granica i predviđenih modela egzistencije. Nije, dakle, samo reč o priznavanju sopstvene nedostatnosti i nepotpunosti, već o dovođenju svakog identitetskog predznaka do pucanja. Posredi je raspirivanje samosvesti i autorefleksije na gorivu demistifikacije, provokacije, izvrtanja građanskih vidova življenja naglavačke.

U istraživanju svog unutrašnjeg sveta Toplak biva uslovljen bolešću (tuberkuloza), alkoholizmom, putovanjima, sukobima i polemikama sa okruženjem, pomućenjem racionalnih granica mišljenja. U takvim nestalnim okvirima, on vijuga svešću kroz raznorodna stanja i samospoznaje – otuđuje se od porodice, promišlja porive/fenomene poput kanibalizma, oprobava vidove seksualnosti strane građanskom moralu, „atomizira se”, razobličava prakse disciplinovanja u školi i društvu. Krećući se sve intenzivnije putanjom tabuiziranih iskustava/refleksija, stranim građanskom subjektu, Toplak sve evidentije, tokom odmicanja romana, spoznaje da ga ni jedan model egzistencije ne može utemeljiti. Preostaje mu samo njegov unutrašnji svet kao „isušena kaljuža”.

U aktuelnom epohalnom momentu – kada je čitalac pod pritiskom i konzumerističke logike i potrage za ubedljivim književnim artikulacijama sopstvenih dilema i tegoba – portret Arsena Toplaka može da se ukaže kao svojevrsno ogledalo za stanje savremenog subjekta, kao odraz pristigao iz drugog vremena, sposoban da zahvati i objavi šta oseća čovek naše epohe.

(Iz predgovora Gorana Korunovića)

  • ISBN: 9788660362430
  • Broj strana: 380
  • Pismo: Latinica
  • Povez: Mek
  • Format: 20x14
  • Godina izdanja: 2023

Janko Polić Kamov
Janko Polić Kamov, hrvatski književnik (Sušak, danas dio Rijeke, 17. XI. 1886 – Barcelona, 8. VIII. 1910). Pseudonim Kamov uzeo je prema biblijskomu Kamu. Izbačen zbog verbalnoga sukoba s profesorom iz sušačke gimnazije, školovanje je nastavio u Senju, gdje je također bio izbačen iz gimnazije i konvikta. Obitelj mu se 1902. preselila u Zagreb, gdje je prekinuo gimnazijsko školovanje. Tri je mjeseca 1903. bio u zatvoru zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom. Ubrzo se razočarao u Zagreb i Hrvatsku te težio odlasku iz Hrvatske. God. 1904. putovao je s glumačkom družinom po Dalmaciji, BiH i Crnoj Gori, gdje je nastupio pred knezom Nikolom I. Petrovićem Njegošem kao šaptač u Sablastima H. Ibsena. Od 1907. putovao je po Italiji, 1910. krenuo je preko Italije u Španjolsku, gdje se za kratka boravka prije iznenadne smrti kretao u umjetničkim avangardnim krugovima (kojima su tada pripadali i J. Miró i P. Picasso). Umro je u barcelonskoj bolnici Santa Cruz, pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici bez imena. Djelom toga, kako su ga nazivali, »prvoga pjesničkoga buntovnika«, »osporavatelja tradicije«, »najstrašnijega pjesnika hrvatskoga« i »viteza crne psovke«, ali prije svega rušitelja tabua, inovatora na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, počinje hrvatska književna avangarda. U njegovu su opusu i zametci književnih težnji koje će se u vodećim europskim književnostima oblikovati tek nakon njegove smrti. Kamov je djelovao u razdoblju hrvatske moderne kada su prevladavali artizam i društveno-pragmatično programatsko djelovanje s prosvjetiteljskim značajkama, no on nije pripadao ni jednoj grupaciji, već je kao buntovna osobnost svojim djelom anticipirao potonje književne događaje u Hrvatskoj. Prije nego u književnosti, javio se u novinama: Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila objavljivali su tekstove koje je slao sa svojih putovanja. Nakon više neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, jer su ga odbile sve izdavačke kuće u Zagrebu, u pomoć mu je priskočio stalni mecena, brat Vladimir. God. 1907. objavio je zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija te dramske studije Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U njima je gnjevno progovorio protiv hinjena morala, otvoreno uobličavao erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Psovka i Ištipana hartija već su naslovima najavile svoju temeljnu tematiku i intonaciju; ni jedna tradicionalna svetinja, od religijske do poetičke, nije bila pošteđena žestoka prevrjednovanja, a mjesto dotadašnjega sklada i ljepote nudila se »estetika ružnoga«, vulgarizam, izravnost, grubost, slobodni stih. U Ištipanoj hartiji vratio se »uređenijim« i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanomu stihu i pravilnijoj kompoziciji. Posmrtno su mu bili objavljeni još Ćaskanja (1914) te Novele i eseji (1938). U Sabranim djelima (1956–58) tomu su pridružene Samostanske drame, Čovječanstvo i Mamino srce, primjeri Kamovljeva dramskoga rukopisa, koji je izazivao slične kontroverzije kao i njegova poezija i proza. Drame su dugo ostale neizvedene, jer su nudile »sumrak, patologiju, tjeskobu, bezizlaznost, očaj, apsurd, anarhiju i grotesku« (D. Gašparović). On blud i alkoholizam nije vidio samo u bordelima i krčmama nego i u obitelji, u cijeloj Hrvatskoj, gdje je sve trulo, lažno i samourušavajuće. Među novelama najzrelije su mu tri sačuvane iz posljednjih dviju godina života: Žalost, Bitanga i Sloboda. Njegovo najcjelovitije djelo, roman Isušena kaljuža, napisan između 1906. i 1909., a prvi put tiskan tek pola stoljeća nakon nastanka, u sklopu Sabranih djela, svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja, formalno i tematski. Roman u kojem je glavni lik književnik problematizira egzistencijalno, ontološko i povijesno iskustvo bića i njegove raspršenosti u svijetu koji se sve više otuđuje, u kojem je uzdrmana stara hijerarhija vrijednosti. Orijentiran je prema subjektivnomu senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti te donosi razlomljenu i kaotičnu sliku osobnosti. Istraživači Kamovljeve ostavštine, među kojima je najustrajniji Mladen Urem, još tragaju za zagubljenim rukopisima, te za dokumentima koji bi do kraja rasvijetlili još koju biografsku tajnu. Kamovljev posljednji tekst, članak Klin se klinom nabija za zagrebački list Pokret, bio je objavljen, igrom slučaja, na dan kada je preminuo.