Portret umetnika kao tinejdzera ("Na zemlji smo nakratko predivni" Ousn Vuong)

Portret umetnika kao tinejdzera ("Na zemlji smo nakratko predivni" Ousn Vuong)

Oušn Vuongov deda bio je američki vojnik stacioniran u Vijetnamu. Tamo se zaljubio u „nepismenu devojku sa pirinčanih polja“. Oženili su se i dobili tri ćerke, ali dok je njegov deda bio u poseti porodici u SAD-u, pad Sajgona prinudno je razdvojio porodicu. Njegova baka, plašeći se da bi njena deca mogla biti odvedena na usvajanje u SAD, smestila je svoje tri devojčice u različita sirotišta i one se do punoletstva nisu ponovo okupile. Vuongova majka prala je kosu u jednom sajgonskom frizerskom salonu, a rodila ga je kad je imala 18 godina. Otkriveno je da je ona mešovite rase i zato joj je novi komunistički režim zabranio rad, pre nego što je cela porodica evakuisana na Filipine pod pokroviteljstvom jedne američke dobrotvorne organizacije. Vuong je još uvek bio mališan kada su, nakon meseci provedenih u izbegličkom kampu, primljeni u SAD.

Vuongova porodična priča u središtu je njegove debitantske pesničke zbirke iz 2017. godine Noćno nebo sa izlaznim ranama, koja je osvojila nagradu “Forward” kao i nagradu “T.S. Eliot”. U toj knjizi piše: „Američki vojnik je jebao vijetnamsku devojku sa sela. Tako moja majka postoji. Tako ja postojim. Dakle, nema bombi = nema porodice = nema mene. / Jao.”

Vuongov prvi roman takođe se oslanja na elemente njegovog života, kojima pripoveda priču o odrastanju Malog Psa, sina vijetnamskih roditelja imigranata u SAD-u. Kroz fragmentarni narativ sastavljamo prošlost majke Malog Psa Rose i njegove bake Lan u Vijetnamu – on je tamo rođen, ali ga se jedva seća. Njegov otac, koji je došao s njima u SAD, mutna je figura, nasilan prema Rose, poslednji put viđen kako nestaje u policijskom automobilu nakon što je uhapšen zbog toga što ju je premlatio. Mali Pas odrasta u Hartfordu u državi Konektikat; usamljen je i maltretiraju ga u školi zbog toga što je drugačiji, zbog toga što je stranac i zbog onoga što se doživljava kao njegova ženstvenost.

Budući da Mali Pas pripoveda u prvom licu i daje nam uvide u njegov život kada je odrastao i postao pisac, čini se da se kretao klasičnom američkom uzlaznom putanjom, probijajući se od autsajdera, kroz transformativna obrazovna iskustva koja nisu navedena u romanu, do ulaska u privilegovane književne krugove – mada noseći sa sobom teret svojih sumnji u tu privilegiju. Postao je pisac i pripovedač romana koji čitamo, a koji je uobličen kao pismo upućeno njegovoj majci, iako ona ne može da ga pročita. „Ono što ću ti reći, nikada nećeš saznati (…) Pišem ti da bih dopreo do tebe – iako je svaka reč koju zapišem reč za koju sam dalje od mesta na kome se ti nalaziš (…)”

U osnovi knjige, pored Vuongove tesne veze sa majkom koja ga istovremeno voli i nasilna je, sa bakom koja je istovremeno mudra i luda, nalazi se tinejdžerska ljubav između Malog Psa i Trevora, koji se u početku čini upravo oličenjem maskuline belačke Amerike koja odbacuje Malog Psa. Trevor je ragbi navijač koji živi u „uskršnje žutoj“ prikolici, preživljavajući od nezdrave hrane i sprajta. Unuk je čoveka koji je vlasnik ambara sa duvanom u kojima Mali Pas radi leti, sin je pijanca koji viče na televizor, i voli da se zeza sa oružjem kao i da sluša 50 Centa. Njihova seksualna veza je nadasve strasna i nežna, ali se ne može održati i u odrasloj dobi – Trevor ne želi da odraste u „pedera“ i u svakom slučaju živi nemarno, izlažući se opasnosti, lupajući kamion, gutajući tablete kao da su slatkiši.

Suštinska poenta romana nalazi se u njegovom naslovu: u ranoj mladosti, negde izvan margina konvencionalnog društva, postoji kratki autentični procvat života i sreće, koji se ne mogu preneti u razočaravajuću, odraslu, stabilnu egzistenciju. Taj nostalgični obrazac tako karakterističan za američku prozu, čiji arhetipski izraz dolazi sa Avanturama Haklberi Fina, stoji u zanimljivom kontrapunktu s oblikom Laninih i Rozinih priča, njihovom “nepredivnom” mladošću, njihovom ratnom traumom i prostim humorom, puko upornom istrajnošću i voljom da prežive, koja ih nosi u emigraciju i budućnost.

U romanu postoje odlomci koji su istinski prelepi i originalni. Vuong divno piše o poslu: rezignirana družina i ironija, na primer, žena koje rade u salonu za nokte sa Rouz, gde se mirisi „karanfilića, cimeta, đumbira, mente i kardamoma“ od kuvanja u zadnjoj sobi mešaju sa toksičnim „formaldehidom, toluenom, acetonom, sredstvom za lakiranje podova i belilom“, koji narušavaju njihovo zdravlje i ruke. Na poljima duvana, gde se Mali Pas izdvaja među uglavnom hispano radnicima, „mogli ste čuti kako im pluća rade dok seku, kako stabljike padaju u jarkozelenim prljuskovima oko pogrbljenih leđa (…) čuli ste vodu unutar stabljika dok čelik otvara membrane, a zemlja tamni dok biljke krvare “. Snaga romana leži u njegovim specifičnostima, tako tačno viđenim ili pomirisanim ili okušanim. So na Trevorovom vratu:

(…) od dvosatne vožnje do Burger Kinga usred ničeg na ivici okruga, dana napetog od razgovora sa svojim ćaletom, rđe od električnog brijača koji deli sa tim starcem, koju bih uvek pronašao na njegovoj sudoperi u njegovoj tužnoj plastičnoj kućici, dim duvana, trave i kokaina na prstima pomešan sa motornim uljem (…)

Vuong je najbolji kada još dalje i još jače ovako vrši pritisak na reči, težeći da u njihovu mrežu uhvati prolazne senzacije stvarnog trenutka, stvori na svojoj stranici iluziju života. Njegova iskrenost i preciznost, pisanje o vođenju ljubavi Malog Psa i Trevora, ubedljivo je i dirljivo, kao i opis smrti bake Lan koji je bez zadrške. Problematičnije je kada se tok priče preoptereti previše različitom vrstom pisanja: eksplicitnim komentarom značenja onoga što se događa ili nekom vrstom horskog lirskog lamentiranja između scena. „U svetu neizmernom poput našeg, pogled je jedinstven čin: gledati u nešto znači ispuniti čitav svoj život time, makar i nakratko.“

Deo problema može nastati u sredstvima kojima se stvara okvir romana: roman je posvećen Rouz, koja ne ume da čita, a previše je retorički usmeren na vazduh koji ne odgovara – koji ne može da odgovori, zeva ili se smeje, kao što verujemo da Rouz može. Tonalno, uobičajeno je pribegavanje bučnosti, ili padu ritma.

Mama, toliko toga želim da ti kažem. Nekada sam bio dovoljno glup da verujem da će znanje doneti razrešenje, ali neke stvari su toliko skrivene iza slojeva sintakse i semantike, iza dana i sata, imena zaboravljenih, spasenih i odbačenih, da jednostavno znanje o tome da rana postoji ne čini da možemo da je otkrijemo.

Pročitajte i četiri pesme Oušna Vuonga u prevodu Nikole Matića.

Piše: Tessa Hadley
Izvor: theguardian.com i www.glif.rs

Prevod: Danilo Lučić
Ilustracija: Susan Chen

 

 

Page top