Borislav Radović (1935–2018) bio je srpski pesnik, esejista, prevodilac i urednik koji je obeležio drugu polovinu 20. veka. Diplomirao je Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radio je kao urednik u Mladom pokolenju, Nolitu i Narodnoj biblioteci Srbije, bio član redakcija Književnih novina, časopisa Poezija te direktor „Jugoslavijafilma”. Prevodio je s francuskog jezika, a za prevode Sen Džon Persa i Balzaka dobio je Oktobarsku nagradu, odnosno nagradu „Miloš N. Đurić”. U poeziji je debitovao zbirkom Poetičnosti (1956), nagrađenom Brankovom nagradom, a književna priznanja nisu izostala ni u zreloj pesničkoj fazi. Objavio je još i Ostale poetičnosti (1959), Mainu (1964), Bratstvo po nesanici (1967), Opise, gesla (1970), Pesme 1971–1982 (1983) i Pesme 1971–1991 (1991). U 21. veku objavio je retrospektivna i izborna izdanja Pesme (2002) i Četrdeset dve izabrane pesme (2007), knjige eseja O pesnicima i o poeziji (2001), Čitajući Vergilija (2004), Još o pesnicima i o poeziji (2007) te zbirku hibridnih zapisa Neke stvari (2014).