Đura Jakšić (1832–1873) bio je pesnik, pripovedač dramski pisac i slikar, te jedna od ključnih figura srpskog romantizma. Rođen je u Srpskoj Crnji u Banatu. Posle završene gimnazije slikanje je učio u Temišvaru, pa na Prvoj ugarskoj slikarskoj akademiji u Pešti, koju je napustio zbog dobrovoljnog učešća u revoluciji 1848, zatim u Velikom Bečkereku (današnji Zrenjanin) kod Konstantina Danila, ali i u Beču i Minhenu na tamošnjim umetničkim akademijama. Družio se sa Brankom Radičevićem i Đurom Daničićem. Živeo je jedno vreme od ikonopisanja, ali i od učiteljskog posla u Srbiji. Bio je oženjen Hristinom sa kojom je imao četvoro dece. Početkom pedesetih napisao je svoje prve pesme, a 1862. dobija 100 dukata kao nagradu od Matice srpske za dramu "Seoba Srbalja", koju objavljuje godinu dana kasnije. Tada započinje rad na drami "Jelisaveta, kneginja crnogorska". Jedinu zbirku pesama za života objavio je 1873, a knjiga je posvećena knezu Milanu Obrenoviću. Njegovom ocu knezu Milošu jedno vreme je pisao prigodne pesme. Pisao je takođe pamflete i satire, a neretko i ulazio u sukobe sa vlastima. Život je proveo u nemaštini, a alkohol i boemski život verovatno su ubrzali njegovu smrt. Umro je 1873. godine od tuberkuloze u Beogradu.