Natalija Ginzburg (1916–1991) bila je italijanska autorka čiji je rad istraživao porodične odnose, politiku tokom i nakon Drugog svetskog rata, fašizam i filozofiju. Kao aktivistkinja, 1930-ih je pripadala Komunističkoj partiji Italije. Godine 1983. izabrana je u parlament u Rimu kao nezavisna političarka. Rođena Sicilijanka, veći deo mladosti provela je u Torinu, gde je njen otac, poznati histolog Đuzepe Levi imao poziciju na Univerzitetu u Torinu. Roditelji su nju, njenu sestru i braću odgajali sekularno, kao ateiste, a njihov dom bio je centar kulturnog života, gde su često pozivani intelektualci, aktivisti i industrijalci. Njen prvi roman objavljen je pod pseudonimom "Alesandra Tornimparte" 1942. godine, tokom najantisemitskog perioda fašističke Italije, kada je Jevrejima bilo zabranjeno objavljivanje. Veći deo 1940-ih radila je za izdavača Einaudi u Torinu pored sopstvenog pisanja. Iskustva koja su ona i njen muž imali tokom rata promenila su njenu percepciju njene identifikacije kao Jevrejke. Duboko je razmišljala o pitanjima koja su izazvali rat i Holokaust, baveći se njima u fikciji i esejima. Postala je podrška katoličanstvu, izazivajući kontroverzu u svom krugu, jer je verovala da je Hristos bio progonjeni Jevrejin. Protivila se uklanjanju raspeća u javnim zgradama, ali njen navodni prelazak u katoličanstvo je kontroverzan i većina izvora je još uvek smatra „ateističkom Jevrejkom“. Počev od 1950. godine, kada se Ginzburg ponovo udala i preselila u Rim, ušla je u najplodniji period svoje književne karijere. Tokom narednih 20 godina objavila je većinu dela po kojima je najpoznatija. Pisala je romane, pripovetke i eseje, za koje je dobila nagradu Strega i nagradu Baguta.