Nečujni vapaj za smislom
Viktor Frankl
Viktor E. Frankl, osnivač logoterapije i preživeli zatvorenik nacističkih logora, u „Nečujnom vapaju za smislom" razvija revolucionarnu tezu: čovek u svojoj biti teži smislu, a ne zadovoljstvu ili moći. Kada je ta potreba frustrirana, nastaje „egzistencijalni vakuum" – praznina koja leži u korenu savremenih neuroza. Kroz kliničke slučajeve i filozofsku raspravu, Frankl brani jedinstveno ljudsku sposobnost da zauzmeš stav prema okolnostima i nagonima. Predstavlja konkretne terapijske tehnike i razmatra društvenu dimenziju egzistencijalne krize. Ovo je knjiga o dostojanstvu, slobodi i odgovornosti – poziv da pronađeš smisao čak i u patnji. Neophodna za sve koji tragaju za autentičnim odgovorom na pitanje ljudskog postojanja.
„Nečujni vapaj za smislom" Viktora E. Frankla predstavlja fundamentalno delo logoterapije i humanističke psihologije, knjižni nastavak autorovih kultnih „Čoveka u potrazi za smislom" i „Boga podsvesti". Ova knjiga nije samo teoretski tekst – ona je most između egzistencijalističke misli, kliničke prakse i živog iskustva čoveka koji se suočava sa besmislenošću savremenog sveta. Kroz njene stranice provlači se duboka egzistencijalna sumnja naše epohe, ali i odgovor koji proizlazi iz najdubljih izvora ljudskog dostojanstva i slobode.
Frankl, osnivač logoterapije i preživeli zatvorenik nacističkih koncentracionih logora, elaborira temeljne koncepte svoje škole: volju za smislom, smisao života i slobodu volje. Centralna teza knjige je da čovek u svojoj biti ne teži prvenstveno zadovoljstvu (kao što tvrdi Frojd) niti moći (Adler), već smislu. Kada je ta temeljna ljudska potreba frustrirana – kada čovek ne nalazi razlog za svoje postojanje – nastaje ono što Frankl naziva „egzistencijalnim vakuumom", prazninom koja leži u korenu brojnih savremenih neuroza. Ova praznina nije samo filozofski problem, već klinička realnost koja se manifestuje kroz depresiju, zavisnosti, agresiju i duboko osećanje besmislenosti koje prožima savremeno društvo.
Kroz poglavlja koja obuhvataju i kliničke slučajeve i filozofsku raspravu, Frankl beskompromisno kritikuje pandeterminizam – stav da je čovek samo proizvod bioloških nagona i društvenih uslova. Umesto redukcionističkog pogleda koji čoveka svodi na „golog majmuna" ili „kompjuter", Frankl brani jedinstveno ljudsku dimenziju: sposobnost samotranscendencije (prevazilaženja sebe) i samoodvajanja (distance prema sebi). Ove sposobnosti omogućavaju čoveku da zauzme stav prema svojim okolnostima, pa čak i prema vlastitim nagonima i emocijama. To je ono što nas čini ljudima – ne to što imamo nagone, već to što možemo zauzeti stav prema njima.
Posebno su dragocena poglavlja o konkretnim terapijskim tehnikama. Paradoksalna intencija – preporučivanje pacijentu da želi upravo ono čega se boji – i derefleksija – preusmeravanje pažnje sa simptoma na smisao – pokazale su se izuzetno delotvornim kod fobija, opsesivno-kompulzivnih neuroza i seksualnih disfunkcija. Frankl ilustruje ove tehnike brojnim slučajevima – od studenta koji prevazilazi strah od ispita, preko zatvorenika koji pronalazi smisao, do pacijenata sa seksualnim neurozama koji otkrivaju da je zadovoljstvo nusproizvod predanosti, a ne cilj sam po sebi.
Frankl se ne libi da kritikuje trendove svog vremena. Poglavlje o susret-grupama razotkriva kako je humanistička psihologija često vulgarizovala pojam susreta svodeći ga na puko samoizražavanje, umesto na autentičnu međuljudsku komunikaciju usmerenu ka logosu – smislu izvan sebe. Pravi susret je moguć samo kada su oba učesnika okrenuta prema nečemu što je veće od njih samih. To je kritika koja odjekuje i danas, u vreme društvenih mreža i kulture performativnog „deljenja" koja često zamenjuje suštinsku povezanost.
Ontološka rasprava o prolaznosti donosi jedan od najdubljih uvida knjige: prošlost nije „više ništa", već je jedino što zaista i sigurno postoji. Sve što smo stvorili, doživeli i hrabro pretrpeli, trajno je odloženo u „nebeskom svodu prošlosti". Ovaj „optimizam prošlosti" nudi utešnu, a opet aktivističku perspektivu: naša odgovornost je da biramo šta ćemo pustiti u večnost. Mladi čovek ima mogućnosti, ali samo mogućnosti; stari čovek ima realnosti, ostvarene potencijale koji su postali večni.
Kroz čitavu knjigu provlači se sloboda volje. Frankl ne poriče determinizam – uticaj naslednosti, detinjstva, društvenih prilika – ali odbija pandeterminizam. Čak i u koncentracionom logoru, u najgorim mogućim uslovima, ljudi su se razlikovali: „Zver je skinula masku – isto tako i svetac." Sloboda je ograničena, ali je realna: sloboda da zauzmeš stav, da biraš šta ćeš učiniti od onoga što je sudbina učinila od tebe.
Stil pisanja je jasan, ali ne simplifikovan; Frankl rado koristi anegdote, pisma pacijenata, primere iz literature i svakodnevnog života. Humor se provlači kroz knjigu – posebno u poglavljima o paradoksalnoj intenciji – jer je humor, kao specifično ljudska sposobnost da se čovek sam sebi smeje, moćno terapijsko sredstvo. Njegova proza ima retku kvalitet da bude istovremeno naučno precizna i emotivno dirljiva, filozofski duboka i klinički primenljiva.
Koncept „tragične trijade" – patnje, krivice i smrti – posebno je razrađen. Frankl pokazuje kako logoterapija omogućava čoveku da preokrene ove prividno negativne aspekte postojanja u prilike za ostvarivanje smisla. Patnja može imati smisao ako se hrabro nosi; krivica može biti polazna tačka za promenu; smrt daje životu konačnost koja ga čini dragocenim. Upravo zato što smo smrtni, svaki dan, svaki čin ima težinu večnosti.
Franklova kritika nihilizma nije apstraktna filozofska polemika – ona je terapijska intervencija. On pokazuje kako je traganje za smislom ugrađeno u ljudsku prirodu, kako je čovek ontološki dizajniran da traži i nalazi smisao čak i u najtežim okolnostima. Frankl ne nudi jeftinu utešu ili religioznu dogmu – pokazuje kako odgovoriti na fundamentalnu ljudsku potrebu za smislom.
Knjiga se bavi i kolektivnom dimenzijom egzistencijalnog vakuuma. Frankl upozorava da društvo koje gubi zajedničke vrednosti i smislove zapada u anomiju – stanje normativne praznine koje proizvodi masovnu neurozu. Moderna masovna društva, sa svojom tehnologijom, birokratijom i komercijalizacijom, sistematski dehumanizuju čoveka, tretiraju ga kao funkciju, broj, potrošača. To stvara povoljno tlo za totalitarizam – jer čovek koji se oseća besmislenim lako će prihvatiti bilo kakvu ideologiju koja mu nudi osećaj pripadnosti.
„Nečujni vapaj za smislom" je, na kraju krajeva, knjiga o dostojanstvu. Dostojanstvo da budeš odgovoran, da pronalaziš smisao čak i u patnji, da se podigneš iznad okolnosti i natkriliš sebe. To je poziv na „samotranscendenciju" – na život okrenut izvan sebe, prema zadacima koje treba ispuniti i ljudima koje treba voleti. I istovremeno je opomena: ako ne odgovorimo na taj nečujni vapaj savremenog čoveka za smislom, besmislenost će se izroditi u očajanje, agresivnost i zavisnost.
Ova je knjiga neophodna za psihoterapeute, studente psihologije i psihijatrije, ali i za svakoga ko se suočava sa pitanjima smisla, odgovornosti i slobode. Frankl govori jezikom očevidca – čoveka koji je prošao kroz „noć duše" i izašao sa svedočanstvom koje nije samo intelektualno, već egzistencijalno. To nije knjiga koja pruža gotove odgovore, ali je nezamenljiva mapa za traganje: kompas koji uvek pokazuje ka smislu, ka logosu, ka humanosti koja leži izvan redukcionizma i nihilizma.
- ISBN: 9788683713431
- Broj strana: 164
- Pismo: Latinica
- Povez: Broš
- Godina izdanja: 2020
Viktor Frankl
Viktor Emil Frankl rođen je 26. marta 1905. godne u Beču, a preminuo je 2. septembra 1997. godine. Bio je austrijski neurolog, psiholog, filozof, preživeo je Holokaust. Poznat je kao osnivač logoterapije, škole psihoterapije koja opisuje potragu za smislom života kao centralnu motivacionu silu čoveka. Objavio je 39 knjiga, uključujući autobiografsku Čovekova potraga za smislom, bestseler zasnovan na njegovim iskustvima u nacističkim koncentracionim logorima.
Frankl je rođen kao srednje dete od njih troje u jevrejskoj porodici Gabrijela Frankla, službenika Ministarstva socijalnih službi, i Else (rođene Lajon), u tadašnjoj Austrougarskoj. Ime je dobio po Viktoru Adleru, osnivaču Socijaldemokratske partije u Austriji. Njegovo interesovanje za psihologiju i ulogu smisla razvilo se kada je počeo da pohađa večernje časove o primenjenoj psihologiji dok je bio u nižim razredima srednje škole. Nakon završetka srednje škole 1923. godine, studirao je medicinu na Univerzitetu u Beču.
Godine 1924. objavljen je njegov prvi naučni rad u časopisu Internationale Zeitschrift für Psychoanalyse. Iste godine postao je predsednik Socijalističke omladine Austrije, omladinskog pokreta Socijaldemokratske partije za srednjoškolce. Tokom ovog perioda, Frankl je počeo da preispituje Frojdov pristup psihoanalizi. Ubrzo je i započeo prepisku sa Sigmundom Frojdom tražeći dozvolu za objavljivanje jednog od njegovih radova. Pridružio se krugu Adlerovih učenika i 1925. godine objavio svoj drugi akademski rad, "Psihoterapija i svetonazor" ("Psychotherapie und Weltanschauung"), u Adlerovom Međunarodnom časopisu individualne psihologije (International Journal of Individual Psychology). Izbačen je iz Adlerovog kruga kada je insistirao da je smisao centralna motivaciona sila u ljudima. Od 1926. godine počeo je da usavršava svoju teoriju koju je nazvao logoterapija.
Između 1928. i 1930. godine, dok je još bio student medicine, organizovao je savetovališta za mlade kako bi se bavio visokim brojem samoubistava među tinejdžerima prilikom dobijanja đačkih knjižica i svedočanstava. Program je sponzorisao grad Beč i bio je besplatan za učenike. Frankl je regrutovao i druge psihologe u centar, uključujući Šarlotu Biler, Ervina Veksberga i Rudolfa Drajkursa. Godine 1931. nije zabeleženo nijedno samoubistvo među bečkim učenicima.
Nakon dobijanja lekarske diplome 1930. godine, Frankl je stekao bogato iskustvo u Psihijatrijskoj bolnici Štajnof, gde je bio odgovoran za lečenje suicidalnih žena. Godine 1937. otvorio je privatnu ordinaciju, ali je nacistička aneksija Austrije 1938. godine ograničila njegove mogućnosti da leči pacijente. Godine 1940. pridružio se bolnici Rotšild, jedinoj bolnici u Beču koja je još zapošljavala Jevreje, kao šef neurološkog odeljenja. Pre nego što je departovan u koncentracione logore, pomogao je mnogim pacijentima da izbegnu nacistički program eutanazije koji je ciljao mentalno obolele.
Godine 1942, devet meseci nakon venčanja, Frankl i njegova porodica deportovani su u koncentracioni logor Terezin. Njegov otac je tamo umro od gladi i upale pluća. Godine 1944, Frankl i njegovi preživeli rođaci su prebačeni u Aušvic, gde su mu majka i brat ubijeni u gasnim komorama. Njegova žena Tili umrla je kasnije od tifusa u Bergen-Belzenu. Frankl je proveo tri godine u četiri koncentraciona logora.
Nakon rata, postao je šef neurološkog odeljenja Opšte poliklinike u Beču i otvorio privatnu ordinaciju u svom domu. Radio je sa pacijentima sve do penzionisanja 1970. godine. Godine 1947. stupio je u svoj drugi brak oženivši se katolkinjom Elenorom Švindant, sa kojim je imao ćerku Gabrijelu. Godinu dana kasnije stekao je doktorat iz filozofije na Univerzitetu u Beču. Njegova disertacija, Bog podsvesti, ispituje odnos između psihologije i religije i zagovara korišćenje Sokratove dijaloške metode (diskurs samootkrića) kako bi se klijenti povezali sa svojim duhovnim nesvesnim.
Godine 1955. dodeljena mu je profesura neurologije i psihijatrije na Univerzitetu u Beču. Tokom karijere, Frankl je tvrdio da redukcionističke tendencije ranih psihoterapijskih pristupa dehumanizuju pacijenta i zalagao se za rehumanizaciju psihoterapije. Američka psihijatrijska asocijacija dodelila mu je 1985. godine nagradu "Oskar Pfister" za doprinos religiji i psihijatriji.
Dok je bio šef Neurološkog odeljenja Opšte poliklinike, Frankl je napisao knjigu Zašto se niste ubili za devet dana. Knjiga, prvobitno naslovljena Psiholog u koncentracionom logoru, objavljena je na nemačkom 1946. godine. Engleski prevod ove knjige objavljen je 1959. godine i postao je međunarodni bestseler. Frankl je ovaj uspeh video kao simptom "masovne neuroze modernih vremena", jer je naslov obećavao da će se baviti pitanjem smisla života. Milioni primeraka prodati su na desetinama jezika. U anketi iz 1991. godine, koju su sproveli Kongresna biblioteka i klub "Knjiga meseca", Čovekova potraga za smislom proglašena je jednom od deset najuticajnijih knjiga u SAD.
Frankl je razvio logoterapiju i egzistencijalnu analizu, koje se zasnivaju na filozofskim i psihološkim konceptima, posebno na želji za pronalaženjem smisla u životu i slobodnoj volji. Njegova teorija promovisana je kao treća bečka škola psihologije, nakon onih koje su osnovali Sigmund Frojd i Alfred Adler. Identifikovao je tri glavna načina za ostvarenje smisla u životu: menjanjem sveta, doživljavanjem posebnih iskustava ili usvajanjem posebnih stavova. Prepoznavanje smisla kao centralne motivacione sile i faktora u mentalnom zdravlju predstavlja Franklov trajni doprinos oblasti psihologije. To je pružilo osnovne principe za novo polje pozitivne psihologije.
U Čovekovoj potrazi za smislom, Frankl izjavljuje: "Sloboda, međutim, nije poslednja reč. Sloboda je samo deo priče i polovina istine. Sloboda je samo negativni aspekt celokupnog fenomena čiji je pozitivni aspekt odgovornost. U stvari, sloboda je u opasnosti da se degeneriše u puku proizvoljnost ako se ne živi u smislu odgovornosti. Zato preporučujem da se uz Kip slobode na istočnoj obali postavi Kip odgovornosti na zapadnoj obali." Franklova ideja za kip je stekla popularnost i privukla pažnju Stivena Koveja, autora knjige Sedam navika veoma uspješnih ljudi. Kovej se udružio sa Kevinom Holom kako bi unapredio ideju kipa devedesetih godina i na kraju angažovao vajara Garija Lija Prajsa, koji je osmislio koncept dve ruke koje se drže zajedno. Dizajn je odobrila Franklova udovica i počeli su da traže lokaciju za izgradnju. Njihov prvi izbor je bila Kalifornija, kako bi kip bio u luci Pacifičkog okeana da dopuni Kip slobode u luci Atlantskog okeana u Njujorku. Međutim, državne regulative su bile teške za navigaciju, pa je guverner Jute, Spenser Koks, predložio lokaciju u svojoj državi za projekat, što je odobreno 2023. godine. Izgradnja još nije započela.
Frankl je umro od srčanog udara u Beču 2. septembra 1997. Sahranjen je u jevrejskom delu Bečkog centralnog groblja.
Dela:
1959: Zašto se niste ubili
1967: Psihoterapija i egzistencijalizam
1974: Bog podsvesti
1988: Kako pronaći smisao života
1997: Man's Search for Ultimate Meaning (A revised and extended edition of The Unconscious God)
2011: Nečujni vaapaj za smislom
2020: Život uprkos svemu
