Duh utopije
Ernst Bloh
Teorija, Novi naslovi
"Samo dobar čovek, koji se seća i u ruci drži ključ, u noći uništenja može prizvati jutro"
Preveo s nemačkog: Milan Tabaković
Duh utopije, ključni spis filozofije nade i moderne utopijske misli, pisan je u zanosu posle Prvog svetskog rata i traži put iz istorijske katastrofe ka novom smislu, ka budućnosti koja još nije ostvarena, ali je uvek prisutna kao mogućnost. Ne svodeći utopiju na politički projekat, Ernst Bloh okreće se ontološkoj i estetičkoj dimenziji ljudskog bića: čovek je biće koje još nije postalo ono što jeste.
U knjizi se susreću mistika, muzika, umetnost, religija i marksizam, spajajući se u filozofski pejzaž koji poziva na buđenje. Duh utopije oblikuje pojam „još-ne-svesnog“, otvarajući prostor za razumevanje čoveka ne kroz ono što jeste, već kroz ono što može i treba da postane. Blohova proza je poetska i hermetična, a njegova misao neprestano pulsira između metafizike i politike, podsećajući nas da ljudska istorija nije dovršena, odnosno da se tek piše u horizontu mogućeg, u upornom traganju za utopijskim ispunjenjem.
Kod Bloha, utopija prestaje da bude san i postaje metod. Njegova filozofija pokazuje da čovek nije zatvoren u sadašnjost, već da u sebi nosi iskru onoga što tek dolazi.
– Teodor Adorno
- ISBN: 9788660363932
- Broj strana: 394
- Pismo: Latinica
- Povez: Mek
- Godina izdanja: 2025
Ernst Bloh
Ernst Simon Bloh (8. jul 1885 – 4. avgust 1977; pseudonimi: Karl Jahraus, Jakob Knerc) bio je nemački marksistički filozof. Bloh je bio pod uticajem Georga Vilhelma Fridriha Hegela i Karla Marksa, kao i apokaliptičnih i religioznih mislilaca poput Tomasa Minctera, Paracelzusa i Jakoba Bemea.
Uspostavio je prijateljstva sa Đerđom Lukačem, Bertoltom Brehtom, Kurtom Vajlom, Valterom Benjaminom i Teodorom V. Adornom. Blohova dela usmerena su na optimističku teleologiju istorije čovečanstva.
Bloh je bio izuzetno originalan i ekscentričan mislilac. Veliki deo njegovog pisanja – posebno njegovo najvažnije delo Princip nade – napisan je poetskim, aforističkim stilom. Princip nade nastoji da pruži enciklopedijski pregled orijentacije čovečanstva i prirode ka socijalno i tehnološki unapređenoj budućnosti. Ova orijentacija deo je Blohove sveobuhvatne filozofije.
Bloh je verovao da univerzum prolazi kroz prelaz od svoje prvobitne osnove (Urgrund) ka svom konačnom cilju (Endziel). Smatrao je da se ovaj prelaz ostvaruje kroz dijalektiku subjekta i objekta, a dokaze za ovaj proces nalazio je u svim aspektima ljudske istorije i kulture.
Blohova dela postala su uticajna tokom studentskih protesta 1968. godine i unutar teologije oslobođenja. Njegov rad navodi se kao ključni uticaj u Teologiji nade Jirgena Moltmana (1967, Harper and Row, Njujork), kao i u radovima Dorote Zele i Ernesta Baldučija. Psihonalitičar Džoel Kovel pohvalio je Bloha nazivajući ga „najvećim modernim utopijskim misliocem.“
Robert S. Korington takođe je bio pod uticajem Bloha, iako je pokušao da prilagodi njegove ideje kako bi služile liberalnoj, a ne marksističkoj politici. Blohov koncept konkretnih utopija iznesen u delu Princip nade koristio je Hose Esteban Munjoz za pomeranje granica studija performansa. Ovo pomeranje omogućilo je nastanak utopijske performativnosti i novu eru teorija performansa, jer je Blohova formulacija utopije promenila način na koji naučnici konceptualizuju ontologiju i izvođenje performansa kao prožete trajnom neodređenošću.
Ovo je predstavljalo suprotnost dominantnim teorijama performansa, poput onih Peg Phelan, koja performans posmatra kao životni događaj bez mogućnosti reprodukcije.
