Država
Platon
Novi naslovi, Teorija
Platonova „Država“ je nezaobilazno filozofsko delo koje kroz sokratovski dijalog postavlja večna pitanja o pravdi, idealnom društvu i ljudskoj duši. Sokrat gradi državu u mislima, definiše ulogu filozofa-kraljeva, analizira strukturu duše i kritikuje degenerativne oblike vlasti. Od čuvene Alegorije o pećini do mita o Eru, Platon nas vodi kroz kompleksne ideje o vaspitanju, etici i politici. Revidirano izdanje Kontrast izdavaštva sa novim komentarima pruža ključ za razumevanje ovog kapitalnog dela koje i danas oblikuje naše shvatanje sveta. Ne propustite!
Platonova „Država“ je monumentalno delo koje, kroz duboki sokratovski dijalog, istražuje temeljna pitanja pravde, idealnog društva i ljudske duše. Ovo izdanje, koje donosi Kontrast izdavaštvo, poziva čitaoce na intelektualno putovanje koje i danas, više od dva milenijuma nakon nastanka, zadržava svoju moć da inspiriše i provocira.Centralna tema dijaloga je potraga za definicijom pravičnosti. Sokrat, suočen sa izazovom Trasimaha – da je „pravično ono što koristi jačemu“ – i sumnjama Glaukona i Adeimanta o inherentnoj vrednosti pravičnosti (ilustrovanoj pričom o Gigovom prstenu), kreće u izgradnju idealne države u mislima. Ova država služi kao makrokosmos za razumevanje pravičnosti u pojedinačnoj duši.Kamen temeljac idealne države je princip podele rada, gde svaki građanin obavlja posao koji mu po prirodi najviše odgovara. Poseban naglasak stavljen je na čuvare države (filozofe-kraljeve i pomoćnike), čiji je odgoj rigorozan i obuhvata muziku (umetnost i književnost) i gimnastiku. Platon insistira na cenzuri mitova koji prikazuju bogove u lošem svetlu, promovišući istinu, umerenost i hrabrost. Jedan od najprogresivnijih aspekata dela je Platonov predlog da i žene, podjednako sposobne, mogu obavljati uloge čuvara. Za čuvare se predviđa i odsustvo privatne svojine, kako bi se eliminisali lični interesi i osigurala potpuna posvećenost opštem dobru.Kroz analogiju sa državom, Platon razlaže ljudsku dušu na tri dela: razumsko, voljno (srčano) i požudno. Pravičnost u duši postiže se kada razum, kao najmudriji deo, upravlja celinom, a volja mu služi kao saveznik. Razmatraju se i četiri degenerativna oblika države – timokratija, oligarhija, demokratija i tiranida – sa odgovarajućim ljudskim karakterima. Posebno je oštra kritika tiranide, prikazujući je kao najnesrećniji oblik vladavine i ljudskog postojanja.Vrhunac filozofskog obrazovanja je dijalektika, koja vodi ka spoznaji ideje Dobra, ultimativnog izvora istine i znanja. Alegorija o pećini slikovito prikazuje putovanje duše od obmanjujućeg sveta čula do prosvetljenja istinom i teškoću povratka u carstvo senki. Platon takođe kritikuje mimetičku umetnost, posebno poeziju, tvrdeći da je ona daleko od istine i da kvari dušu, te je stoga isključuje iz idealne države, osim u svrhu moralnog vaspitanja.Delo se završava mitom o Eru, koji nudi uvid u besmrtnost duše i posmrtne nagrade i kazne, naglašavajući važnost življenja pravičnog života.„Država“ nije samo politički traktat, već sveobuhvatno delo koje dotiče etiku, epistemologiju, metafiziku i estetiku. Njegov dijaloški format podstiče kritičko razmišljanje, čineći ga neprocenjivim izvorom za razumevanje ljudske prirode i društvenih izazova. Ovo izdanje, sa revidiranim prevodom Albina Vilhara i detaljnim komentarima, omogućava savremenom čitaocu da u potpunosti iskusi dubinu i širinu Platonove misli.
- ISBN: 9788660364175
- Broj strana: 474
- Pismo: Latinica
- Povez: Broš
- Godina izdanja: 2025
Platon
Platon (427–347. p.n.e.) je rođen u jednoj od najuglednijih atinskih porodica. Njegovo pravo ime bilo je Aristokle, dok je "Platon" nadimak koji je verovatno dobio zbog širokih ramena, visokog čela, ili opširnog stila pisanja. Rođen je u aristokratskoj porodici – otac Ariston vodio je poreklo od atinskog kralja Kodra, a majka Periktiona bila je u srodstvu sa čuvenim zakonodavcem Solonom. Ovakvo poreklo značajno je uticalo na njegovo kasnije političko mišljenje i kritiku demokratije.
Kao pripadnik najviše atinske klase, dobio je najbolje moguće obrazovanje, koje je uključivalo gimnastiku, muziku, pisanje i čitanje klasičnih pesnika. Posebno se isticao u rvanju, a prema nekim izvorima čak se takmičio na Istmijskim igrama. U mladosti je pisao poeziju i tragedije, ali je navodno spalio sve svoje rane pesničke radove nakon što je, oko 407. godine p.n.e, upoznao Sokrata. Ovaj susret predstavlja prekretnicu u njegovom životu - kao dvadesetogodišnjak, postao je jedan od najodanijih Sokratovih učenika i sledbenika njegovog filozofskog metoda. Osam godina je proveo učeći od Sokrata, sve do njegove smrti 399. godine p.n.e. Sokratovo pogubljenje, koje je Platon doživeo kao trijumf nepravde nad filozofijom, fundamentalno je oblikovalo njegov pogled na politiku i društvo.
Nakon učiteljevog pogubljenja, Platon napušta Atinu i započinje dvanaestogodišnji period putovanja tokom kojeg je posetio Egipat, gde se upoznao sa drevnom egipatskom mudrošću i matematikom, zatim Kirenu u severnoj Africi, i južnu Italiju gde se susreo sa pitagorejcima čije su matematičke i mistične doktrine značajno uticale na njegovu filozofiju. Na Siciliji je pokušao da svoje političke ideje sprovede u praksu, savetujući tiranina Dionizija I i kasnije njegovog sina Dionizija II. Oba pokušaja su se završila neuspehom – prvi put je bio proteran, a drugi put čak prodat u roblje, iz čega su ga izbavili prijatelji.
Po povratku u Atinu oko 387. godine p.n.e, osnovao je svoju školu – Akademiju, koja se smatra prvim univerzitetom u zapadnom svetu. Smeštena u maslinovom gaju posvećenom mitskom heroju Akademu, škola je postala centar intelektualnog života antičke Grčke. U njoj su se izučavale matematika, astronomija, prirodne nauke, dijalektika i filozofija. Prema legendi, nad ulazom je stajao natpis Neka ne ulazi ko ne zna geometriju. Među njegovim najpoznatijim učenicima bio je Aristotel, koji je proveo dvadeset godina u Akademiji.
Tokom života napisao je oko 36 dijaloga koji predstavljaju vrhunac grčke proze i filozofske misli. U ranim dijalozima uglavnom se bavio etičkim pitanjima, reprodukujući Sokratov metod istraživanja moralnih pojmova. U zrelom periodu razvio je vlastitu metafiziku, epistemologiju i političku filozofiju. Njegova teorija ideja, najdetaljnije izložena u Državi, Fedonu i Fedru, tvrdi da postoje dva sveta: svet čulnih pojava koji opažamo i svet večnih, nepromenljivih ideja koji možemo spoznati samo umom. U Državi je razvio viziju idealne države kojom upravljaju filozofi-vladari, dok u Gozbi, kroz niz govora o prirodi ljubavi, demonstrira vrhunac svog literarnog umeća. U kasnijim dijalozima poput Parmenida, Sofista i Timaja više se bavio logičkim i ontološkim problemima.
Platon je umro 347. godine p.n.e. u Atini, u 80. godini života. Njegov uticaj na razvoj zapadne misli teško je preceniti. Neoplatonisti su razvili mistički aspekt njegovog učenja, rani hrišćanski mislioci, posebno Avgustin, koristili su platonističke ideje da artikulišu hrišćansku teologiju, a njegovo učenje o matematičkim strukturama kao temelju stvarnosti uticalo je na razvoj moderne nauke. Akademija je nastavila da radi sve do 529. godine nove ere, kada ju je zatvorio vizantijski car Justinijan. Ipak, model univerzitetskog obrazovanja koji je Platon postavio, kao i njegova filozofska misao, živi su i danas – proučavaju se na univerzitetima širom sveta, a njegove ideje o pravdi, istini, lepoti i dobru i dalje inspirišu nove generacije mislilaca.
