Životinjska farma
Džordž Orvel
Klasici
Džordž Orvelova „Životinjska farma“ je oštra alegorija o revoluciji koja se izrodila u totalitarnu diktaturu. Inspirisane snom o slobodi i jednakosti, životinje zbacuju ljude, ali vlast preuzimaju svinje, predvođene tiranskim Napoleonom. Kroz manipulaciju i propagandu, izvorne ideje Animalizma se izvitoperuju, a čuvena zapovest „Sve životinje su jednake“ postaje „Sve životinje su jednake, ali neke životinje su jednakije od drugih“. Vredni Bokser, simbol izrabljene radničke klase, služi do smrti. Ova priča je moćno i vanvremensko upozorenje na opasnosti zloupotrebe moći i korupcije ideala, čineći je nezaobilaznim klasikom.
Džordž Orvelova „Životinjska farma“ nije samo roman, već oštra i vanvremenska alegorija koja kritikuje totalitarizam i korupciju revolucionarnih ideala. Napisana kao satira na Staljinističku revoluciju i Sovjetski Savez, ova „bajka“ i danas zvuči zastrašujuće relevantno, služeći kao snažno upozorenje na univerzalne opasnosti zloupotrebe moći.Priča počinje vizijom starog Majora, mudrog vepra, o oslobođenom svetu bez ljudi, gde su sve životinje jednake i žive u izobilju. Ova vizija inspiriše životinje Vlastelinske farme na pobunu protiv pijanog farmera Džounsa. Uspešna revolucija dovodi do uspostavljanja Animalizma, sistema zasnovanog na Sedam zapovesti, sa centralnim principom „Sve životinje su jednake“. Početni entuzijazam i obećanja slobode brzo se pretvaraju u sumnju kada svinje, predvođene Napoleonovim mračnim proračunima i Snoubolovim harizmatičnim, ali naivnim vizijama, preuzimaju kontrolu.Sukob između Napoleona (Staljina) i Snoubola (Trockog) kulminira Napoleonovim nasilnim progonom Snoubola uz pomoć divljih pasa, koji postaju njegova tajna policija. Ova prekretnica označava početak transformacije farme u totalitarnu diktaturu. Sklvier, vešti propagandista, sistematski manipuliše Sedam zapovesti kako bi opravdao privilegije svinja i gušio svako neslaganje. Izvorna načela Animalizma se postepeno iskrivljuju, dok se na kraju svodi na jedinu, jezivu zapovest: „Sve životinje su jednake, ali neke životinje su jednakije od drugih“.Lik Boksera, neizmerno lojalnog i vrednog konja, simbolizuje radničku klasu – onu koja slepo veruje u revolucionarne ideale i neprestano se žrtvuje za „opšte dobro“, samo da bi bila izrabljena do iznemoglosti i na kraju odbačena. Njegovo tragično geslo „Radiću više!“ odzvanja kao bolan eho manipulisane mase. Gavran Mojsije, propovedajući o mitskoj „Slakoj Gori“, predstavlja opijum za narod – religiju koju režim toleriše kako bi odvratio pažnju od patnje u stvarnom životu.Atmosfera na farmi se postepeno menja iz nade u strah, glad i neprekidni rad. Iako svinje tvrde da se proizvodnja povećava, ostale životinje su sve gladnije, dok svinje žive u raskoši, usvajajući ljudske navike: spavaju u krevetima, piju alkohol, trguju sa ljudima i na kraju hodaju na dve noge. Završna scena, u kojoj životinje spolja posmatraju svinje i ljude kako sede za istim stolom, kartaju se i postaju potpuno nerazlučivi, donosi shvatanje da su novi tirani postali identični starima, a ciklusi ugnjetavanja se ponavljaju.„Životinjska farma“ nije samo istorijska kritika, već i univerzalno upozorenje na opasnosti autoritarizma, cenzure i neograničene moći. Njena jednostavnost forme, ali dubina poruke, čini je pristupačnom i za mlade čitaoce, istovremeno nudeći složenu analizu političkih mehanizama. Orvelovo delo je preživelo cenzuru i zabrane, postavši ključni tekst u borbi protiv totalitarizma i simbol otpora ugnjetavanju širom sveta. To je nezaobilazan klasik koji nas uči da budemo budni i kritični prema svakoj vlasti koja obećava slobodu, a donosi ropstvo.
- ISBN: 9788689203073
- Broj strana: 114
- Pismo: Latinica
- Povez: Mek
- Format: 20x14cm
- Godina izdanja: 2015
Džordž Orvel
Džordž Orvel (1903-1950) rođen je u Motihariju, Indija, a pravo ime bilo mu je Erik Bler. Jedna od anegdota u vezi sa njegovim odrastanjem govori da je Orvelova prva izgovorena reč u životu bila zverski (beastly).
Školovao se na Itonu, prestižnom koledžu, gde je pokupio tzv. "itonški akcenat", kojeg je pokušavao da se oslobodi celog života. Tokom jednog semestra, francuski mu je predavao Oldos Haksli, koji će napisati Vrli novi svet, još jednu prekretnicu u poetici antiutopije.
Nakon toga je odlučio da se zaposli kao policajac na Burmi, a kasnije i kao lučki radnik. Nakon povratka u Englesku i iskazanim simpatijama za socijalizam, 1928. se seli u Pariz, gde je živeo kao beskućnik. To isto je radio i u Londonu, pa je svoja beskućnička iskustva kasnije uobličio u roman "Niko i ništa u Londonu i Parizu". U francuskoj prestonici će upoznati i Henrija Barbusa, čoveka koji će objaviti prvi tekst koji je Orvelu bio plaćen, 1929.
Učestvovao je u Španskom građanskom ratu, na strani republikanaca, tokom kojeg je ispunio svoju veliku želju da upozna Ernesta Hemingveja. Nije se dugo borio, ali to iskustvo mu je promenilo život; postao je neprijatelj komunizma i favorizovao je socijalizam (ali je ukazivao i na njegovo licemerje). Priča o propaloj revoluciji postaće tema Životinjske farme i Hiljadu devetsto osamdeset četvrte. Mnogo direktnije o Španiji govori u delu Kataloniji u čast. Pre odlaska iz nje, desio se napad na hotelsku sobu u kojoj su boravili on i Ejlin i ispostavilo se da su ljudi, za koje je Orvel mislio da su mu dobri prijatelji, zapravo bili komunistički špijuni.
Tokom II svetskog rata, uprkos želji da ode na front, proglašen je nesposobnim za služenje vojnog roka, pa je radio kao novinar BBC-a. Vreme provedeno u ovoj medijskoj kući smatrao je dvema protraćenim godinama, ali ipak za to vreme je pisao dosta kratke drame, držao je lektorska predavanja i razvio je saradnju sa T. S. Eliotom i Dilanom Tomasom. Lik Vinstona Smita i opis njegovog rada u Ministarstvu istine je uzet iz Orvelovog perioda zaposlenja u BBC-u.
Godine 1949. objavljen je njegov najpoznatiji i najznačajniji roman 1984, koji će ga proslaviti i učiniti jednim od najpoznatijih pisaca na svetu. Pored ovog, značajni su i sledeći njegovi romani: Životinjska farma (1945), Samo nek aspidistre lete (1936),Burmanski dani (1934) i Niko i ništa u Londonu i Parizu (1933).
Imao je nekoliko književnih pseudonima, ali je na kraju izabrao „Džordž Orvel“, jer je, kako je sam govorio, to „dobro, puno englesko ime“. Za korišćenje pseudonima se olučio, jer mu se nije sviđalo ime ime Erik Bler, ali i jer se bojao da će osramotiti porodicu. Tokom života se trudio da pisac Orvel i građanin Bler vode odvojene, zasebne živote, uključujući i prijatelje, koje je delio u dve grupe.
Orvel je pred kraj života, sredinom četrdesetih, napisao listu svih značajnih pisaca i zabavljača koji, kako je mislio, nisu doprinosili razvoju antikomunističke propagande, odnosno, onih koje je smatrao pristalicama komunizma. Na spisku su bili: Čarli Čaplin, Majkla Redgrejva, Ketrin Hepbern, Sesil Dej-Luis (otac Danijela Dej-Luisa), Dž. B. Šo, Džon Stajnbek i Orson Vels. Jedna verzija spiska je i dalje britanska državna tajna.
