Usta bez kapaka
Goran Korunović
Poezija, Akcija 3 za 1599
„Usta bez kapaka“ Gorana Korunovića je zbirka poezije koja hipnotički prepliće snove i stvarnost, telo i prirodu, u dubokoj potrazi za identitetom. Autor majstorski koristi visceralne metafore i nadrealne slike kako bi istražio fluidnost sopstva, gubitak glasa i neprestane metamorfoze. Kroz mračne, animalističke pejzaže i uznemirujuće susrete, Korunović izaziva čitaoca da preispita granice postojanja. Ovo je poezija koja diše sirovom snagom, punom groteske i lepote raspadanja, ostavljajući trajan utisak i menjajući percepciju sveta. Zaronite u dubine snova i otkrijte glas koji čeka da se odazove.
„Usta bez kapaka“ Gorana Korunovića je izuzetna zbirka poezije koja čitaoca uvodi u hipnotički svet snova, transformacija i dubokih egzistencijalnih preispitivanja. Sam naslov sugeriše otvorenost ka nezaustavljivom, ranjivost i neprestanu interakciju sa skrivenim slojevima stvarnosti. Kapci, simbol zaštite i granice između unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta, ovde su odsutni, implicirajući totalnu izloženost i proždiruću glad ili govor koji nema odbrane. Kroz prozne pesme izuzetne gustine i visceralne snage, Korunović gradi univerzum gde se granice između budnog i usnulog, živog i mrtvog, ljudskog i animalnog neprestano brišu, izazivajući konvencionalno poimanje sveta. Centralni motiv zbirke jeste fluidnost identiteta i neprestana metamorfoza. Lirski subjekt često se susreće sa sopstvenim telom u stanju fragmentacije ili preoblikovanja, težeći animalističkim formama ili stapanju sa prirodom. Pesme poput „Bio sam šuma“, gde se odbacuju ljudske „latice“ i prihvataju „koščati pipci“ i „pertle vena vezane za tlo“, ili „Coyote“, gde lirski subjekt želi da postane „pas i skoro da budem čovek“, oslikavaju ovu žudnju za iskonskim, odbacivanje ljudskih ograničenja i prihvatanje divlje, neukrotive suštine. Telo je ovde poprište borbe, nasilne transformacije, ali i mesto gde se rađaju novi oblici postojanja, često na granici groteske i lepote. Od „umrtvljenog tela“ i „pregaženog jezika“ do „krvotoka“ i „iščupanih ramena“, telesnost je uvek prisutna, često u svojoj najsirovijoj i najugroženijoj formi. Posebno je snažan motiv rodne fluidnosti u „Glory Box“, gde se izražava želja za preoblikovanjem identiteta i percepcije sveta kroz iskustvo drugog pola, što je duboka potraga za celinom i oslobađanjem od nametnutih formi. Gubitak glasa i potraga za jezikom koji bi artikulisao neizrecivo, još je jedna ključna tema. Od prvih susreta sa senkom koja oduzima glas u snovima, do težnje za „razvaljivanjem sraslih vilica“ i pronalaženjem „oslobođenog glasa“, Korunović istražuje nemoć izražavanja i snagu poezije da probije barijere tišine. Njegov jezik je oruđe kojim se raskrinkava stvarnost, stvarajući auditivne slike sveta koji je istovremeno preteći i očaravajući. Kroz pesmu "Šaptač", glasovi gmižu i troše mozak, ali subjekat, "pribran i uspavan", ostaje spreman da odgovori na "došapnutu reč", nagoveštavajući trijumf glasa nad tišinom. Zbirka je prožeta osećajem usamljenosti i otuđenosti, čak i u odnosima. Ljubavnici, prijatelji, porodične figure – svi su oni često prikazani kroz prizmu distance, nerazumevanja ili nestanka. Banalnost svakodnevice, poput „odreska sa pirinčem“ ili „praznika i porodica koje se polažu u folije zagrejanih zidova“, prepliće se sa apokaliptičnim slikama, stvarajući uznemirujuću disonancu. Korunović rekontekstualizuje i arhetipske figure poput svetaca, vukodlaka i anđela morskih pasa, dajući im sirovu, visceralnu dimenziju koja briše granice između svetog i profanog, smeštajući ih u savremene ili nadrealne pejzaže. Dečji likovi u "Deca mogu" takođe su predstavljeni na neuobičajen način, kao materijal za "potpalu" ili "opne starog daha", što dodatno naglašava preokretanje tradicionalnih simbola. „Usta bez kapaka“ je i duboka meditacija o prolaznosti, smrti i cikličnoj prirodi postojanja. Smrt nije kraj, već transformacija, preoblikovanje u aveti, senke ili delove pejzaža. Ovaj pogled na mortalitet je beskompromisan, ali istovremeno i pun neke mračne nade, gde i raspadanje nosi svoju lepotu, a tiho preživljavanje ostaje kao „poslednja sijalica u rudniku“, simbolizujući otpor i upornost u tami. Motiv sećanja je varljiv, često fragmentiran, što pojačava osećaj nestalnosti i krhkosti. Stilski, Korunović je majstor prozne pesme, sa gustim, ritmičnim jezikom koji stvara hipnotički efekat. Njegova poezija je sirova, direktna, ali istovremeno i izuzetno suptilna u svojoj simbolici. Kroz snažne kontraste – svetlo i tama, život i smrt, ljudsko i animalno – i živopisne metafore, on gradi jedinstvenu atmosferu koja čitaoca uvlači u lavirint snova i preispitivanja, pozivajući ga da preispita sopstvene granice i percepcije. Ova zbirka je za čitaoce koji su spremni da se upuste u mračne, neistražene kutke ljudske psihe, da se suoče sa krhkošću tela i fluidnošću identiteta. Goran Korunović ne nudi laka rešenja, već izaziva, provocira i poziva na introspekciju, ostavljajući trajan trag i menjajući percepciju sveta. Delo je to koje diše, krvari i transformiše se pred očima čitaoca, zahtevajući pažnju i hrabrost da se zaroni u njegove dubine.
- ISBN: 9788660360597
- Broj strana: 110
- Pismo: Latinica
- Povez: Mek
- Format: 20x14cm
- Godina izdanja: 2019
Goran Korunović
Goran Korunović (1978, Jagodina) je pesnik i docent na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je knjige: Gostoprimstva (2011, poezija), Reka kaiševa (2012, poezija), Literatura i opasnost (2013, komparativni ogledi), Crvena planeta (2014, poezija).
